Da li je moguće zamisliti javnu raspravu ili komentare u Poljskoj da neko osporava značaj ili status Krakova, stare poljske prijestonice ili nekog u Njemačkoj da na pogrdan način polemiše o Vajmaru. Teško zamislivo, ali kako u Crnoj Gori puno toga jeste moguće, najnovije priče o Cetinju, crnogorskoj prijestonici i glasovi kako bi joj trebalo oduzeti takav status, samo je dio poznatih narativa koji našu svakodnevicu čine nerijetko apsurdnom.
Objašnjenje kako je to moguće pronalazimo u jednoj pozorišnoj priči filozofa Alena Badjua koji u svojim razgovorima o pozorištu definiše nepubliku, tačnije dio javnosti koji ima problem dolaska u pozorište. Kaže Badju za njih da posjeduju elemente duboke unutrašnje diskriminacije, kao vrstu prinudnog pristanka u kome im je očigledno čudo zabranjeno. Tako nekako djeluju nosioci glasova koji Cetinje doživljavaju i osporavaju sa dubokom unutrašnjom diskriminacijom. Njihovo odbijanje Cetinja, kao čuda, je postojano i dugotrajno. Trauma koja može imati svoja objašnjenja, ali kako god, oni sebe lišavaju vrijednosti jednog grada.
Za njih je Cetinje kao predstava u kojoj ne učestvuju. Elita bez obilježja elite, svirači uz gusle i diple. A Cetinje jeste grad koji možemo posmatrati otvorenom scenom, grad koji kao mansionska simultana scena nudi mnoštvo priča, ljudi i događaja. Ni turisti, kao najbrojnija nacija na planeti, od kojih Cetinje vrvi od proljeća do kasne jeseni, nijesu relevantni za njihovu zabranu, koju sami sebi čine. Neki ,,naši“ turisti su ograničenih turističkih planova, maštaju o Prizrenu, i sve što treba imaju u Beograd(u), recimo.
Veza čovjeka i grada je vrlo intimna, i daleka od ideologije ili politike. Recimo, Ivo Andrić nije volio Rim, a nama koji ga volimo ne smeta da volimo jugoslovenskog nobelovca, a tek vječni grad. Neke gradove volimo, neke ne, ali to kako neki ,,vole“ Cetinje, nema dodira sa pričom o voljenju gradova. To je priča ideologije koja odnosom prema Cetinju determiniše odnos prema crnogorskom identitetu, kulturnom i državnom identitetu.
Mali grad velike istorije i kulture, najmanja prijestonica svijeta, kako su je opisivali mnogobrojni putopisci tokom XIX i početkom XX vijeka. Grad koji možemo nazvati različitim imenima, vladičanskim ili kraljevskim. Cetinje je bilo vladičanski grad, grad crnogorskih mitropolita od 1485. godine kada je sjedište Zetske mitropolije iz Manastira Sv. Nikole na ostrvu Vranjina na Skadarskom jezeru prenijeto na Cetinje, pa kraljevski kada je 1910. godine proglašena Kraljevina Crna Gora. Cetinje je od svog formiranja, koje se vezuje za kraj XV vijeka kada Ivan Crnojević, gospodar Zete, gradi dvor (1482) i Cetinjski manastir (1494), ostalo sjedište crnogorske istorije.
Priča grada nije samo njegova istorija, suština grada je vrijeme današnje i savremena potrošnja grada. Možda je to baš odlazak u pozorište Zetski dom na neku predstavu, šetnja parkovima ili pješačenje do Orlovog krša. Ili energija proslave 21. maja, koja Cetinje pretvara u vatromet emocija. Ili sjećanje na Cetinjski bijenale, kada je umjetnost bila jasan glas i otpor protiv devedesetih. Ali, ako postoje glasovi unutrašnje diskriminacije sa početka teksta, onda sve to nije na meniju. A to onda može biti prilično dosadan i prozaičan život. Tako blizu, a tako daleko. A svi putevi iz Cetinja vode do fantastičnih vidikovaca, otvaraju druge prostore i prizivaju druge. Kao što je Danilo Kiš zapisao u Lauti i ožiljcima svoj pogled sa kotorskih serpentina: ,,Zatim treba sve drugo zaboraviti i posmatrati iz te božanske perspektive susret elemenata: vazduha, zemlje, vode. Tada će vam se, ako su ispunjeni svi uslovi, javiti osećanje večnosti, što ga je Kestler nazvao ,,okeanskim čuvstvom“.
Putokaz u blizini Biljarde nastao tokom jednog od Cetinjskih bijenala upućuje nas ka velikim svjetskim muzejima, a taj putokaz opominje koliko toga još treba vidjeti. Možda putokaz za Cetinje može da se postavi u svim crnogorskim gradovima, kao poseban marker, da vas dovede da osjetite priču i iskustvo koje vam nedostaje. Cetinje različitih epoha, koje prkosi diskontinuitetima unutar kojih ono nikad nije nestalo.
