Petar II Petrović Njegoš je u nas intenzivno proučavan, ali se na ovu temu još uvijek otvaraju brojna nova pitanja. Pogotovo kada interesovanjima izađemo iz trougla na čijim bi, uslovno rečeno, tjemenima mogli ispisati pojmove: država – filozofija – književnost. Mi ćemo se ovđe pitati o pozorištu. Nastojimo ustvari da se što bolje postave, ili možda preciznije rečeno da se, radi razotkrivanja, potpunije otvore pitanja u nadi da će biti dobar podstrek za razmišljanja. Pitamo dakle, prateći naša interesovanja, bez ambicija da nudimo potpune odgovore.
Zahvaljujući svojoj društveno-državnoj poziciji (vladika i gospodar), te intelektualnoj snazi, Njegoš je, direktno ili indirektno, mogao i morao uticati na mnoge sfere društvenoga života u Crnoj Gori. Držimo veoma važnim da se njegovi uticaji u raznim oblastima, makar bili sa nejednakim značajem po važnosti događaja, ili intenzitetu pojava na koje se odnose, veoma brižljivo, uporno i kontinuirano istražuju do dostupnih granica.
Luka I. Milunović
Prilazeći temi nas su i ranije interesovali prije svega scenski oblici, ili sadržaji sa dramskima karakteristikama u slobodnoj Crnoj Gori tokom 19. stoljeća, odnosno što je od toga Njegoš mogao viđeti u svojoj domovini. Nastojimo da pitamo i o Njegoševome odnosu prema teatru uopšte.
Prateći ostavljene tragove ovom prilikom su van pogleda izvođenja na scenama Njegoševih dramskih djela. Imajući na umu stanje arhivske građe u nas, koje je lijepo opisano u i autorovome predgovoru ,,Šćepana Maloga“, oslanjamo se na putopise, memoarske i druge zapise, ali i na Njegoševo književno djelo.
Uzimajući Njegoševo književno djelo kao oslon za razmišljanja o događajima iz njegovoga, ili vremena koje opisuje, moramo voditi računa o bar dva momenta. Sa jedne strane, radi se o književnim tvorevinama u kojima srijetamo umjetničke, a ne stvarne likove i situacije, ali paralelno sa tim treba stalno imati na umu da se dugo vremena, pa možemo reći u dobroj mjeri i do danas, prema Njegoševu književnome djelu (naročito kada je u pitanju ,,Gorski vijenac“) odnosilo mnogo više kao prema zbirci mudrih izreka i savjeta za svakodnevna životna pitanja i situacije (stihovi su učeni napamet, pjevani uz gusle i često citirani u zgodnim prilikama) nego kao prema umjetničkome djelu. Sa druge strane, treba imati na umu Njegoševu zainteresovanost i veoma uvažavajući odnos prema arhivima i tamo sabranoj građi, što je znao u više prilika i sam da vrlo direktno pokaže.
Na jednome od svojih putovanja, u Napulju, marta 1851. godine, Njegoš je nadahnuto pričao o Crnoj Gori, đe, kako će zapisati prisutni putopisac: ,,nema hotela, ni mekanih postelja; nema puteva ni šetališta; nema pozorišta ni balova“.
Vladika piše i za pozorište
Iako nije bilo pozorišta na Cetinju, tu ipak nastaju i štampaju se dramska djela. Objavljuju se prilozi o dramskoj književnosti. Vladika crnogorski, visoki pravoslavni arhipastir, piše i za pozorište, stvarajući dragulje crnogorske književnosti.
Tako će najvažnija autorska djela 19. stoljeća u Crnoj Gori biti drame u stihu. Prva naša periodična publikacija, Grlica, kalendar za 1838. godinu, donosi priloge sa osvrtom i na djela dramske književnosti. U objavljenome alegorijskome tekstu Carstva poezije ukazuje se na dramske vrste: tragedija, komedija i tragikomedija. U štampariji Petra II Petrovića koja je počela sa radom 1834. godine na Cetinju, štampano je i dramsko djelo Sime Milutinovića Dika Crnogorska. Vijest o štampanju ovoga dramskoga djela donosi i Grlica, đe se kaže: „da je Drama (u V Radnja)...“ a zatim nam se sopštava koje se to pozorište ima na umu: ,,... ma pozorište joj tek horizont, a Aktueri samo umovi čitateljah, a sadrž njen je trovjeka istorija narda jednoga (t. e. Crnogrskoga) - !“ Prateći pisanje Grlice napomenućemo i to da se 1839. godine u opisu Dubrovačke regije govori i o dramskoj književnosti (autori, djela i prijevodi) te da su tamo, kako se ističe: ,,prvi među Slovenima, pri koncu XV stoljeća osnovali Teatar...“
Bijele neđelje i maškare
O odnosu pravoslavnih crkava i teatra uopšte ovđe se nećemo pitati. Skrenućemo međutim, pažnju na Trebnik štampan u Njegoševoj štampariji 1837. godine u kojemu stoji ovo: „...ili su se muškarci oblačili u žensku odjeću, a žene u mušku. Takođe, u latinskim zemljama različite osobe su imale čest običaj da se pretvaraju (maškaraju) i na taj način su se mnogi narugali crkvenim obredima. Zbog odbacivanja svetinja svi razumni ljudi su takve predavali na ekskomunikaciju. Takođe i 66. pravilo šestog sabora zabranjuje vjernicima da odlaze i gledaju odjevene i na svetkovinama, ili u neko drugo vrijeme...“. Ostavljamo budućim istraživanjima da precizno utvrde da li je ovakav stav u Trebniku jednostavno preuzet iz nekoga izvornika ili, kako vjerujemo, može indirektno da uputi na neke oblike zabava sa dramskima i drugima sadržajima, koje su se naročito o pokladama stoljećima dešavale u slobodnoj Crnoj Gori. Izrečeno uTrebniku dovodimo u vezu sa sačuvanim rukopisom Vuka Karadžića đe stoji: „U Crnoj Gori idu po selima uz Bijelu nedjelju maškare: djeca se nagare i objese o sebi zvona i svakojako drukčije nagrde se, pa idu po selu od kuće do kuće, te ištu sira, masla, jaja itd...“ Dok nam u Gorskome vijencu Vojvoda Draško, pored izvanrednoga opisa pozorišta i pozorišne predstave, pominje vrevu u gradovima kroz koje je prolazio i kaže: ,,Svagda graja bješe oko mene / kada hoćah po gradu izaći“ i pravi poređenja koja su za nas u ovoj prilici posebno interesantna:,,kao u nas bijele neđelje/ kada se krenu momčad u maškare.“
Igre i zabave u dramama
U svojima dramskima djelima Njegoš nerijetko pominje razne oblike igre i zabave. U ,,Šćepanu Malom“ Knjaz Dolgorukov pita Teodosija Mrkojevića: ,,Imate li kakve god zabave?“. Knez Janko se u ,,Gorskome vijencu“ interesuje: ,,A ima li igre u Mletkama, / kao ovo te se mi igramo?“ U ,,Šćepanu Malom“ Njegoš će pomenuti i pelivane: ,, ...oni hoće pod svakoji način / da im svijet bude pelivanom.“ U ,,Gorskome vijencu“ su pomenuti i nastupi akrobata: ,,vidio sam ljude u Mletkama / đe na konop skaču i igraju.“, te mađioničara, odnosno hipnotizera.
Riječ pozorište (prizor, slika, ili pozornica) Njegoš inače više puta koristi u posveti i pjevanjima ,,Luče mikrokozma“. Dok u pismu koje piše iz Napulja, krajem januara 1851. godine, dok govori o svijetu uopšte, on poručuje: „Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakobojnim maskama prikazivati“.
Konačno, u ,,Gorskome vijencu“, kroz usta Vojvode Draška, Petar II Petrović će nam saopštiti da su Crnogorci krajem 17. stoljeća mogli viđeti pozorište i prisustvovati pozorišnima predstavama. Pitaćemo se da li ovaj književni opis možemo posmatrati i kao svojevrsnu relaciju sa stoljećima ranije ostvarivanima vezama renesansnoga Cetinja iz vremena Crnojevića sa kuturnima strujanjima u primorskima i prekomorskima sredinama?
Vojvoda Draško okupljenima glavarima i narodu vrlo upečatljivo opisuje (više od 40 stihova) kuću u kojoj se u Mlecima okupljaju na igru (gledalište, lože...). Prije nego što će početi da govori o dešavanjima sa scene on na izvanredan način, iskazuje dramatičnost trenutka na početku pozorišne predstave: ,,Dok se jedna podiže zavjesa, / treći dio od kuće otvori. / Bože dragi tu da vidiš čuda“.
Držeći da nema potrebe navoditi i komentarisati veoma poznate stihove, tek ćemo kao interesantno napomenuti kako je, počevši od školskih priredbi do pozornice u Zetskome domu, upravo ovaj segment ,,Gorskoga vijenca“ najčešće izvođen u Knjaževini Crnoj Gori.
Trodnevni boravak u Trstu
Dodirnuli smo tek nekoliko kamičaka iz velikoga mozaika, pa je ovu priču možda najprikaladnije privesti kraju odlaskom Petra II Petrovića u pozorište. Govorimo o trodnevnome boravaku u Trstu početkom 1844. godine. Tokom čitavoga putovanja ka Trstu i odmah zatim ka Beču, Njegoš je izdašno pisao stihove. Sam boravak u Trstu Njegoš je opisao u, za nas, veoma interesantnoj pjesmi „Tri dana u Trijestu u mjesecu januariju 1844.“. Tokom ovoga boravka u Trstu Njegoš je bio gost austrijskoga namjesnika u tome gradu, grofa Štadiona, koji mu ukazao naročitu pažnju, o čemu nalazimo iskaz u stihovima: „Te tri dana jedan za drugijem / Pirovasmo i veselismo se / U Evrope luksu svijetlome“. Prve večeri po dolasku u Trst Njegoš je iz lože svoga domaćina posmatrao predstavu opere ,,Robert đavo“. Naročito interesantan je poetski opis utisaka sa ove predstave i posebno nastupa ,,graciozne Flore“: ,,Koja odmah zefirnim poletom / I pogledom svojim očaranim / Paka’ u raj može pretvoriti / Ka’ danica iza mračne noći / Što zasmije svode Uranove.“
Nadamo se da Njegoševe snažne impresije iz tršćanskoga pozorišta, koje su iskazane ovim stihovima, možemo posmatrati i kao osobenu pozorišnu ocjenu čiji je autor ličnost iz slobodne Crne Gore, te da tako i crnogorska pozorišna kritika svoje nastajanje može tražiti i čvrsto oslanjati na poeziju Petra II Petrovića Njegoša.
