Zbog značaja obrazovanja, osnivanje bilo koje škole posebno privatne, zahtijeva posebnu pažnju. O tome sam za medije napisao članak "Licenca za vjerske privatne škole" u kojem sam postavio pitanje da li je MPNKS utvrdilo da li ove vjerske škole ispunjavaju uslove za početak rada i dobijanja licenci koji su propisani članovima 46 i 46a Opšeg zakona o obrazovanju i vaspitanju.
MPNKS je preko sekretarke i medija obavijestilo javnost da "Pravoslavne srednje škole u Nikšiću i Podgorici nisu vjerske, to su privatne ustanove škole koje su u cjelosti preuzele obrazovni program za opštu gimnaziju, a upisaće po 15 učenika."
”Tu se neće izučavati predmeti iz domena vjeronauke i filozofije vjere, nego predmeti koje djeca uče u državnim školama. Oni imaju taj prefiks vjerski, samo zbog toga što je osnivač Mitropolija. A u cjelosti su inkorporirali naše obrazovne programe i planove. Radi se o postojećem, nacionalnom planu, koji se već koristi i proizvodi pravna dejstva, već ima potrebna mišljenja, pa ne treba ni mišljenje Zavoda za školstvo, jer oni su samo uzeli plan i program, koji postoji i koji je javan i koji koriste javne ustanove”
Iz ovih izjava je bilo očigledno da odgovorni u MPNKS ne znaju ili neće da znaju kako se formira škola, ko i kako utvrđuje program škole (programi se ne preuzimaju), ko je utvrdio i da li je utvrdio da prostor za rad škole ispunjava propisane standarde, ko su nastavnici u školama, da li su obezbijeđena sredstva za rad škola, da li su objavljeni planovi i programi itd.
Zbog svega ovog sam se 21. maja obratio Ministarsvu prosvjete na mejl adrese: spi@mps.gov.me i spi@mpnks.gov.me, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, da mi dostave kopije dokumenata o ispunjenju uslova predviđenih članovima 46 i 46a Opšeg zakona o obrazovanju i vaspitanju na osnovu kojih je ministarka Bratić potpisla rješenja o izdavanju licenci ovim školama.
Pošto nikakav odgovor od Ministarstva prosvjete nijesam dobijao 13. juna sam obnovio zahtjev koji sam posalo na mail adresu ministra prosvjete gospodina Vojinovića (kabinet@mp.gov.me). Dobio sam potvrdu računara da je mail pročitan.
I pored toga, nije bilo odgovora pa sam Ministarstvo prosvjete, mailom na adresu ministra Vojinovića, 27. juna upozorio da ću se žaliti Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama zbog njihovog ćutanja.
Dobio sam potvrdu računara da je i ovaj mail pročitan 27. juna. Danas je 5. jul i nikakvog odgovora od Ministartva prosvjete još nema.
Postavljaju se pitanja: da li Ministartvo prosvjete ima pravo na "ćutanje" i zašto Ministarstvo prosvjete i ministar Vojinović kriju informacije koje su obavezni da pružaju po Zakonu i Ustavu, zašto ne poštuju ustavnu normu: "svako ima pravo pristupa informacijama u posjedu državnih organa i organizacija koje vrše javna ovlašćenja"?
U odsustvu informacije može da se nagađa šta je razlog za njihovo "ćutanje". Da li se to radi u želji da prikriju nezakonitosti ili može li biti da ministar Vojinović i Ministarstvo prosvjete ne žele da naruše tradicionalno "ćutanje" ovog Ministarstva, zatvorenost i nekomuniciranje njihovih prethodnika, pa zato ne odgovaraju i ignorišu zahtjeve i obraćanja građana ili je nešto treće?
Da li je skrivanje informacija i odsustvo komunikacija doprinos efikasnosti i kvalitetu rada Ministarstva prosvjete ili je to simptom ozbiljnih slabosti koje se moraju liječiti za dobro obrazovnog sistema.
