Dogodilo se čudo. I to kakvo! Ministarstvo kulture i medija (čitaj: Direktorat za kulturnu baštinu, kojim rukovodi Dobrila Vlahović) oglasilo se povodom revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore, projekta koji je od 2012. godine nanio nenadoknadivu štetu cjelokupnoj crnogorskoj baštini. Ministarstvo je to učinilo nakon višegodišnjeg ćutanja i ignorisanja problema, nerada, nepostupanja, nelegalnih radova na sakralnim kulturnim dobrima i degradacije našeg nepokretnog i pokretnog nasljeđa.
Ministarstvo je, konačno, progovorilo, a bolje da nije, jer smo saznali da je ova vrhovna institucija Nacrt nacionalnog programa razvoja kulture 2023–2027. temeljila na „slobodnim stavovima pojedinaca“, a ne na zvaničnim stavovima organa i ustanova u kojima ti zaposleni pojedinci rade.
U prenesenom značenju, ti pojedinci lažu, pa su slagali i da Crna Gora u ovom trenutku ima zaštićenih svega 26 kulturnih dobara?! Ili, ti pojedinci, kojima je posao da znaju u kakvom je stanju naša kulturna baština i gdje smo zapeli u odnosu na primjenu Zakona o zaštiti kulturnih dobara, ne razumiju dobro svoj posao, ne znaju odredbe Zakona, te tako slobodno i proizvoljno iznose stavove o kulturnim dobrima i zakonskoj regulativi?!
SA VRHA ILI DNA
Eto, u to bi Ministarstvo kulture i medija voljelo da svi povjerujemo, ne objašnjavajući kako to da su svi ti slobodni, protivzakoniti i pogrešni stavovi pojedinaca završili kao činjenica u Prilogu 1, zvaničnom dokumentu objavljenom na sajtu Vlade, konkretno u odjeljku koji je posvećen problemima u Upravi za zaštitu kulturnih dobara.
„Uprava za zaštitu kulturnih dobara kao poseban problem koji zahtijeva hitno rješenje izdvaja revalorizaciju kulturnih dobara. Od formiranja ustanove 2012. godine, proces nije završen, donijet je veoma mali broj rješenja о uspostavljanju zaštite/potvrđivanju statusa na osnovu urađenih elaborata. (...) Zbog toga je došlo do situacije da su sva kulturna dobra izgubila formalno-pravnu zaštitu. (...) Zbog pomenute situacije Crna Gora danas ima zaštićenih svega 26 kulturnih dobara, od ukupno 2.017 koja se nalaze na popisu kulturnih dobara“, ovako, između ostalog, piše u Prilogu 1 Nacrta nacionalnog programa razvoja kulture.
3Dakle, ne pominje se da je riječ o „slobodnim stavovima“ pojedinaca, već je jasno da informacije dolaze iz vrha ustanove, kao što je jasno da iznošenje ovakve vrste informacija nikada nije ostavljeno higijeničarki, informacionom tehničaru, arhivisti ili kafe kuvarici koji rade u organu za zaštitu kulturne baštine, već se moraju odobriti sa vrha, iz kancelarije direktora ili bar njegovih pomoćnika. Ako to, nekim čudom, nije bio slučaj, to onda dovoljno govori o ozbiljnosti, posvećenosti i pažnji pri izradi Nacrta nacionalnog programa i provjeravanju ključnih činjenica na kojima će se i temeljiti buduća strategija zaštite našeg nepokretnog i pokretnog nasljeđa. A da ne govorimo o tome da je prethodna direktorica Uprave Maja Ćetković članica i Radne grupe za finalnu izradu Nacrta nacionalnog programa.
Da stvar bude još čudnija, Ministarstvo kulture i medija u reagovanju ističe i da su slobodni stavovi pojedinaca, odnosno brojka od samo 26 zaštićenih kulturnih dobara, „rezultat analize izvršene od strane spoljnjeg eksperta, u kojoj je uvažen i iznesen stav svih subjekata i pojedinaca koji su bili predmet analize.“ Ako je taj svojevrsni ekspert, možda i vrhovni poglavar za kulturnu baštinu, uz to još i spoljnji, dobro pribilježio sve što su mu pojedinci (unutrašnji) u Upravi govorili, bilo bi zanimljivo čuti na osnovu kojih parametara je izveo, a Ministarstvo u dokumentu odobrilo, ovakav zaključak?! Je li bio samo u ulozi pukog prenosioca stavova, ili je kao ekspert imao zadatak da čita između redova i još tumači naizgled nedokučive norme Zakona o zaštiti kulturnih dobara?!
A da bi odbranilo neodbranjivo, Ministarstvo kulture i medija ponovo citira Zakon o zaštiti kulturnih dobara, tačnije član 142a kojim je propisano da „spomenici kulture čiji je status utvrđen po ranijim propisima, a čije kulturne vrijednosti nijesu revalorizovane do dana stupanja na snagu ovog zakona, imaju status kulturno dobro u skladu sa ovim zakonom, a rješenje o utvrđivanju statusa kulturno dobro donijeće se u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.“ Sastavljač reagovanja na tekst Pobjede (čitaj: Direktorat za kulturnu baštinu, kojim rukovodi Dobrila Vlahović), ne pominje član 142, stavove 1 i 2, u kojima se, između ostalog, navodi da je rok za revalorizaciju tri godine.
Ako uzmemo kao činjenicu da se Zakon o zaštiti kulturnih dobara posljednji put mijenjao 2019. godine, a da petogodišnji rok za donošenje rješenja o utvrđivanju statusa kulturno dobro teče još od prethodnih izmjena Zakona iz 2017. godine, onda bi se morali složiti da je rok za revalorizaciju istekao, te da se, bez novih izmjena Zakona, revalorizacija ne može završiti ni u naredne tri godine, a kamoli u tom periodu donijeti rješenja o statusu. Sa druge strane, ako bismo tumačili da petogodišnji rok za donošenje rješenja o statusu teče od 2019. godine, sve ponovo pada u vodu jer je, ponavljam, rok za revalorizaciju istekao, projekat je propao i zahtijeva radikalnu promjenu procedure i Zakona.
KRAH PRIJAVE
Ovdje bi Ministarstvu kulture i medija bilo dobro osvježiti pamćenje i pomenuti period između 2014. i 2017. godine, kada su sva kulturna dobra Crne Gore već jednom izgubila formalno-pravnu zaštitu, zbog nezavršavanja projekta revalorizacije. To je rezultiralo, a znaju to dobro bivši rukovodioci Uprave za zaštitu kulturnih dobara i bivši i sadašnji rukovodioci Direktorata za kulturnu baštinu, kao i ministri kulture, odbacivanjem raznih krivičnih prijava koje su ova dva organa, recimo, podnosila protiv Mitropolije crnogorsko-primorske i danas pokojnog Amfilohija Radovića. Jedna od posljednjih krivičnih prijava, koju je u martu 2018. godine odbacilo Osnovno državno tužilaštvo, odnosila se na nelegalnu gradnju u Manastiru Ostrog.
„Kako od 1961. godine nije donijeto rješenje o utvrđivanju statusa kulturno dobro, odnosno o revalorizaciji Manastira Ostrog kao kulturnog dobra, to se isti ne može smatrati kulturnim dobrom u krivično-pravnom smislu, koja činjenica je neophodna za utvrđivanje postojanja elemenata bića prijavljenog krivičnog djela – uništenje i oštećenje kulturnog dobra iz člana 253a Krivičnog zakonika Crne Gore ili bilo kojeg drugog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti“, navela je, između ostalog, državna tužiteljka Danka Ivanović-Đerić u obrazloženju odbijanja krivične prijave.
I tada su se Ministarstvo kulture i Uprava za zaštitu kulturnih dobara pozivali na članove aktuelnog i ranijih zakona, kao što se i danas pozivaju na zaštitu po „ranijim propisima“, ali to nije bila dovoljna argumentacija za Osnovno državno tužilaštvo, a ni za Više državno tužilaštvo koje je 23. aprila 2018. godne odbacilo pritužbu Ministarstva i Uprave i zaključilo da je odluka tužiteljke Ivanović-Đerić donošena u skladu sa zakonom.
OTVORENOST
Nadalje, Ministarstvo kulture i medija u reagovanju žali što je „novinar tekst opteretio ličnim tumačenjem, a da prethodno nije zatražio odgovore ili pojašnjenja MKM.“ Istakoše kako su uvijek za transparentnost i prava adresa novinarima kada provjeravaju informacije?! Na stranu to što Ministarstvo smatra kako treba tražiti pojašnjenje za nešto što je jasno i nedvosmisleno navedeno kao činjenica u njihovom zvaničnom dokumentu, ovdje takođe treba osvježiti pamćenje Ministarstvu, pa ih podsjetiti na januar ove godine, kada su izbjegli da odgovore na ključna pitanja o nelegalnim radovima koje posljednjih nekoliko godina sprovodi Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka na manastirima Ćelija Piperska, Župa, Duga i Kosijerevo. Ili, kada su u oktobru 2022. godine ignorisali pitanja o nelegalnim radovima na Žabljaku Crnojevića, u režiji Meander filma, a naredni dan se „polomili“ da organizuju sastanak sa ključnim akterima događaja kako bi minimizirali nastalu štetu?! Ili, da ne idemo daleko u prošlost, pa da podsjetimo Ministarstvo da su početkom aprila ostali dužni odgovore na nekoliko pitanja o klasičnoj zloupotrebi položaja i konfliktu interesa njihove direktorice Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo Milene Mijović-Durutović, a vezano za poklon-skulpturu Svetoj stolici?!
A, evo, da budem još direktniji, pa da još jednom podsjetim i na sramno ćutanje i negiranje problema ministarke Maše Vlaović i Dobrile Vlahović, kojem svjedočimo na sjednicama Vlade i Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, a vezano za nelegalne radove na pomenutim manastirima?!
Prilika za reagovanja i pojašnjavanja, dakle, bilo je mnogo, pa i onda kada su drugi akteri u lancu zaštite kulturne baštine, koje ste vi imenovali na funkcije, odbijali da odgovore na novinarska pitanja, od kojih je većina bila vezana za zaštitu našeg nepokretnog i pokretnog nasljeđa, a jedno je i konkretno glasilo – da li država u ovom trenutku ima kulturna dobra pod formalno-pravnom zaštitom! Ćutali ste i kada je bivši direktor Uprave Mladen Zagarčanin u otvorenom pismu, upućenom Vladi, Ministarstvu provjete, nauke, kulture i sporta, prošle godine ukazivao na istekle rokove za revalorizaciju i sam pomenuo zaštićenih svega 26 kulturnih dobara! Ćutanjem ste sve rekli o svom znanju i svom radu, a posljednju aluziju u svom reagovanju da potpisnik ovih redova svoje tekstove piše u svrhu „dnevno-političkih obračuna“ pripisaću, takođe, vašoj iznuđenoj amneziji i pokušaju da se hvatate za slamku i branite neodbranjivo.
Jer, novinar Pobjede je oštro, kritički, istraživački i analitički, a sve na bazi dokumenata i činjenica, pisao godinama i za vrijeme vladavine DPS-a i za vrijeme nove vlasti, a to će nastaviti da radi i u periodu koji je pred nama. Cilj je samo jedan – briga o našoj baštini i kulturnim dobrima, iako ste ih vi u reagovanju nazvali „spomenicima kulture“ i još jednom ukazali da razmišljate prevaziđenim iskustvom i pojmovima od prije više decenija, te da nemate kapaciteta, hrabrosti, ni spremnosti da se suočite sa diletantizmom i katastrofalnim stanjem u zaštiti našeg istorijskog i kulturnog nasljeđa.
