U vremenu sadašnjem, imamo priliku da duže od mjesec pratimo premijera, koji je baš tako odlučio da se pravi mrtav.
Prije mjesec i kusur, zloupotrijebivši medije, premijer i njegovi saradnici riješili su da crnogorskoj javnosti nedjeljno jutro počne viješću kako su demonstranti na Cetinju primorali policiju da ‘reaguje’ pošto su ka njoj u praskozorje bacili molotovljev koktel. Istina je kako su, opet zloupotrijebivši medije, sljedećih dana amaterski pokušavali to i da dokažu, ali bješe uzalud.
Prije mjesec, sam je premijer izašao pred novinare i ne baš spretno poručivao kako “imaju fotografiju” koja navodno dokazuje da je molotovljev koktel bačen u osvit zore. Doduše, dodao je i kako baš nema pojma da li je fotografija “stara, lažna ili ne”. Nijesu, dodao je on, imali kad da provjeravaju takve trivijalnosti. Tek je to bilo sasvim dovoljno da policija krene na narod.
Istog je dana premijer zagrmio - u sljedećih sedam dana ćemo utvrditi odgovornost svih i ima sve da vas informišemo o tome. Pa i kada je slučaj ‘molotovljev koktel’ u pitanju.
A onda je zaćutao.
Prije dvije sedmice, premijer je još jednom pokazao kako je očito sukobljen sa nekim dijelom priče o koronavirusu, a možda i sa njegovim postojanjem. Jer, kada nećeš da se vakcinišeš, pa i po cijenu toga da te vraćaju sa granice, kada u masi ignorišeš i nošenje maski i distancu, kada ližeš kašiku koja je prije tebe bila makar u nekoliko desetina drugih usta - kakvu drugačiju poruku šalješ?
Poneko je tog dana zapazio kako je upravo taj čovjek vođa ključnog državnog tijela za borbu protiv koronavirusa. Koje se bori - proaktivno.
I o tome je ćutao. Baš kao i onda kada njegovi ministri pred javnošću ustvrde kako im iz njegovog kabineta stižu nezakonite naredbe.
I tako se on pravi mrtav. I nagrađuje.
Ćuti. Ali neće proći. Ljudi neće zaboraviti.
