Dinamična je crnogorska zbilja. Vaistinu dinamična. Nije da se možemo požaliti da su nam dani lišeni sadržaja. Ne dangubimo, naprotiv, dan je odveć kratak za sve bizarnosti kojima smo izloženi. Da smo kojim slučajem rođeni u nekoj Norveškoj, ili recimo Finskoj, strah od dosade bio bi sasvim opravdan. Ovako, živimo stvarnost ispunjenu kojekakvim gadostima. No, kako reče junak jednog nobelovca: Svijet je pun gada.
Nijesam nobelovac, ali daću sebi za pravo da Mustafu Madžara preselim u Crnu Goru, a onda iz dubina trbuha prozborim: Crna Gora je puna gada! I u to se svakodnevno možemo uvjeriti. Ukoliko sebi nijesmo iskopali oči i odśekli uši. U slučaju da jesmo onda je sve u redu. Onda je sve u savršenom redu. U tom slučaju i Crkva Srbije je hram ljubavi. A njeni prvosveštenici kandidatkinje za mis, koje se zalažu za ljubav među ljudima i mir u svijetu! U tom slučaju crnogorski intelektualci s pravom postaju lovina klerofašista, u mantijama ili tužilačkim i sudijskim togama, svejedno!
Svako može biti meta. Ali svako ne može biti lovac. To ekskluzivno pravo pripada rijetkima. Love oni koji su lovili i krvavih 90-ih, kad su na ratištima diljem regiona seirili nad mrtvima, a njihove dželate blagosiljali pred ubilačke pohode. Love takvi i danas, istini za volju, još uvijek ne s mitraljezima u rukama, naslonjeni na tenk (pamtite Filareta?), ali love posredstvom svoje pastve u čije su kosti ućerali strah i poniznost do poda. A slab um nije naročito teško uplašiti, niti sebi potčiniti!
Ipak, znamo sve o Crkvi Srbije i iskonskoj joj prirodi. Ukoliko su nam, kao što rekoh, oči i dalje u dupljama a uši na glavi. Nešto drugo me zabavlja ovih dana. Oni koji su 2020. Crkvu Srbije doveli na vlast u Crnoj nam Gori, a danas se ibrete nad njenim nepočinstvima! Oni koji su u litijama lucidno prepoznavali emancipatorstvo i ruku pomirenja! Oni koji su na redakcijskim kolegijumima režimskog tabloida Vijesti dogovarali na koji će način dan za danom relativizovati svako zlo pristiglo iz mračnih podruma Beogradske patrijaršije. Isti oni koji su nogama i rukama osvajali slobodu, herojski ginući u borbi protiv strašne i zlokobne diktature. Oni koji su pak preživjeli svoju podvižničku smrt i nastavili da jedu govna. I nakon konačno izvojevane slobode!
Dobro, samo je trpeza u međuvremenu izmještena. Nekad su se gostili za redakcijskim stolom tabloida Vijesti, danas to čine na svojim vlastitim portalima. Danas nas normalizuju s istoimenog portala. Uče nas stilu, slobodi, savjesti, oni koji su služili najprljavijem tabloidu u istoriji crnogorskog medijskog gliba. Normalizuju nenormalno, na platformi koja nas kani urazumiti? Valjda pomiriti dva pola, dva ekstrema, izmišljotinu u čijem su konstruisanju i promovisanju i sami vrlo posvećeno učestvovali, ne bi li zatrpali svako zlo velikosrpskog nacionalizma.
Ipak me, priznajem, zabavljaju takvi. Ali iskreno brinem za one koji takvima danas vjeruju. Nakon svega što su učinili da crnogorsku javnost ubijede da je fašizam alternativa za korupciju! Na koncu su i uspjeli u svome naumu. Avgust 2020. svjedoči o tome. Takvi neodoljivo liče na Dritana Abazovića, koji danas nariče nad projektovanim zaduženjima nove vlade, u kojoj Dritana neće biti. Tuži Dritan kano Alajbegovica što će nova vlada, u kojoj Dritana neće biti, zadužiti Crnu Goru.
No, ako se vratimo tri godine unazad zateći ćemo Dritana koji aplaudira tom istom Milojku dok Crnu Goru zadužuje milijardu eura. No, ako se vratimo tri godine unazad Dritan je vlast, a njegova zelena Ura u kolu je s četnicima, poskakuju, vrište od ushićenja! A Dritan ostvaruje svoje đečačke snove. Baš zato su aktuelni i bivši kolumnisti režimskog biltena Vijesti i Dritan Abazović dvije strane iste medalje. Jer, zahvaljujući isključivo njima sezona lova na crnogorske glave može da počne. Ovih dana je i zvanično proglašena otvorenom.
