Poštenje i obraz, šuplje olupine potonulog broda, koje pijesak vremena zatrpava trudeći se da pokrije lešinu da ne straši.
Neologizam Marka Miljanovog je posrnuli preterit, od čojstva je ostao samo viseći prizor, kao na slici Voja Stanića „Crnogorac“, jedna ruka na štapu sa savijenom duvan hartijom, odijelo gorštaka bez tijela i pogled naseljen planetom krša od kraja.
Nekako apokaliptično zvuči, kao prvi nagovještaji umora od starosti, na čijim stanicama tijelo zaboravlja sve imperative.
A brojni se nameću u vremenu, čiji su heroji od dubokih džepova punih para. U predstavi „Čuvari tvog poštenja“ Borisa Liješevića (produkcija Gradsko pozorište Podgorica) skoro da je simpatičan taj lik, neka vrsta odmetnika od pravila, spremnog da volšebno rješava probleme, nesebično dijeleći recepturu uspjeha.
Nije komplikovano, samo treba liderski gaziti i busati se u prsa retorikom „ ja, pa ja“, pokidati i posljednje poderotine srama i dijeliti svoju sramotu, krpeći nesebično tuđe fleke. A riječ „sram“ nije skupa, vrlo se jeftino prodaje na svim pijacama, a tu je i da očas okrpi posljednje inate.
Pokušaji da se zaustavi pomahnitala mašina su uzaludni.
Inkarnacija preterita je u predstavi razredna na zamjeni, koju igra Dubravka Drakić. Pregazilo ju je novo vrijeme skorojevića, bolesno ambicioznih roditelja, karijerista, izrugivača, dajući još poraznije primjere zatrovanosti u djeci roditelja, koja samo imitiraju modele.
I tu nešto strašno smrdi. A go*na su ista i u čučavcu i na skupoj klozetskoj šolji, jer kako Montenj kaže: Koliko god visoko da sjedimo, uvijek smo na vlastitom dupetu.
Da li nas je pojelo vrijeme u jednom zalogaju sa intoniranom himnom dugo očekivane nezavisnosti?
