Da je Draginja muško, ne bi bila alapača nego frajer, britkog jezika i oštrog uma, koji umije da odgovori na prvu. Da je muško, niko je ne bi „ogračivao u tor“ i branio da neko upre prstom u nju. Draginja je poslanica u parlamentu. Nema problema da kaže što misli i ne boji se verbalnih duela. Zbog toga što je ,,samo žena“, njena brza priča i oštri pogledi je ne čine junakom kojem se izlazi na megdan u toj časnoj kući vitezova.
Ovako, samo zato što je žena, uklapa se u kalup predrasuda: ona samo mnogo govori, goropadnica koja priča nepovezano da bi uvrijedila. Svi njeni argumenti se tope pred muškarcima kojima smeta glasan govor, artikulacija, gestikulacija i znanje jedne profesorice. Jer je lakše reći „alapaca“ nego odgovarati na njena pitanja. Etiketom se završava stvar, jer alapaču više niko ne bi trebalo da uzme za ozbiljno. Iako ne bi izdali vjekovnu tradiciju udaljavanja žene od muških poslova, dobro je što kolege Draginju još ne ućutkavaju ili šalju da skuva nešto. Otprilike, „ćuti tu“ i „idi skuvaj nešto“ su vjekovni načini udaljavanja žene koja se miješa u muške poslove. Državni poslovi su važni, pa samim tim pripadaju samo muškarcima. Draginja bi u parlamentu trebalo da je smjerna, da podrži muške kolege ili možda da zabrinuto klima glavom - ako joj se nešto ne sviđa, ili odmahuje – ako joj nešto nije po volji.
Možda bi mogla i da šapne stranačkom kolegi neku dobru ideju, ako joj padne na pamet naravno. Njegovo je samo da iznese u javnost jer bi bio ozbiljno shvaćen. Ne bi bio alapača, već majstor koji umije reći ,,brk u brk“. Žene bi trebalo dakle, da ćute i da svoju pamet prosipaju između dva gutljaja kafe. Ako već moraju da budu tu, da nešto spremaju i da su, makar prijatne za gledat. Da budu najljepše poslanice u skupštini. Da se kolege iznenade kako su tako lijepe i pametne... To su aršini ženske vidjlivosti u crnogorskom društvu. Da je Emilo Labudovic džentlmen, on bi kao bivši novinar, mogao da komentariše Draginjine teze. Mogao bi da ospori i da se ne saglasi sa njom. Da umije da iznese argumente sjećamo se jer je to činio devedesetih, kada smo sramno obilježili svoju istoriju. Tada je argumentovano izabrao stranu „rata za mir“, dok je sluđeni narod čekao da njegovo lice ispuni ekran televizora da saopšti neku dramu. Taj posao je odradio muški. Da je Emilo Labudovic džentlmen, sa Draginjom bi mogao da razgovara. Ali pošto mu se ne sviđa to što ona govori, najlakše mu je da joj začepi usta flasterom-etiketom debelo namazanim ljepilom, i da markerom preko napiše „alapača“. Vjerujte u moju čast i meni na riječ", govorio je on pred sudom nakon davnih januarskih dešavanja. Zbog toga bi i sam trebalo da zna što je uvijek na cijeni.
