Naš bihorac, novinar, pisac Ćamil Sijarić bio je jedan od prvih partizana koji su ušli u Jasenovac krajem aprila 1945. godine. Pakao na Zemlji opisao je u knjizi „Oslobođeni Jasenovac“. Tih 90 strana, ko god pročita, teško ih može zaboraviti. Od Sijarićevih opisa Save nabujale od leševa svezanih ruku, naduvenih trbuha, sagorjele kože, nagih tijela, kostiju, ugašenih očiju nečijih roditelja, braće, sestara, prijatelja, djece... Teško je ne osjetiti duboku mučninu i sramotu što si čovjek. Ali, i odlučnost da učiniš sve što je u tvojoj moći da budeš bolje ljudsko biće...
Isti osjećaj bude i memoari „Noć“ Elija Vizela i „Zašto se nijeste ubili“ Viktora Frankla... Hipnotišuća mađarska drama „Šaulov sin“ (Laslo Nemeš, 2015), dokumentarac „Čin ubistva“ (Džošua Openhajmer, 2012), kultna „Okupacija u 26 slika“ (Lordan Zafranović, 1978)... Sve su to djela beskrajno važna za razumijevanje suštine genocida i banalnosti zla njihovih aktera.
„Dara iz Jasenovca“ nije jedan od takvih filmova. Već nakon uvodne scene osjeća se da melodrama Predraga Antonijevića ne može i neće probuditi ni iole sličan osjećaj... I da mu to nije bila ni namjera.
Histerična odbrana
Prije osvrta na umjetničku vrijednost filma, malo podsjećanje za mnoge među 2.65 miliona gledalaca koji su pogledali film na RTS-u ili Prvoj televiziji i koji ga možda upravo sada gledaju na Jutjubu, a koji ne shvataju zbog čega „Dara“ može biti nazvana propagandom. Takođe, i za one koji je nazivaju antihrvatskim, antikatoličkim ili antiustaškim filmom.
Propaganda potiče od latinske riječi „propagare“, što znači „širiti“, „rasprostirati“. Njeno značenje je neutralno i ne podrazumijeva samo širenje laži, već plasman paketa koji je fokusiran na izazivanje emocionalne, a ne racionalne reakcije. „Dara“ nije propagandni film zbog toga što se Jasenovac nije dogodio ili zato što ne prikazuje događaje baš takvim kakvi su bili. Histerično je braniti film od argumentovanih kritika time da nečije nedopadanje automatski znači i da taj neko negira jedan od najstrašnijih genocida u istoriji ne srpskog, nego ljudskog roda.
Antonijevićeva melodrama je pamflet zato što je oblikovana samo s jednim ciljem: da se proširi poruka. Da se činjenice u vezi sa stradanjem srpskog naroda u Jasenovcu upakuju dovoljno jednostavno i senzacionalistički „emotivno“, tako da ih što lakše prime i usvoje gledaoci širom svijeta.
Prvi poslije prvih
„Dara“ nije, kao što njeni autori takođe propagandno tvrde, prvi igrani film o Jasenovcu. Balkanska kultura sjećanja je selektivna: ono što nam ne odgovara pamtimo kao ribice, a što nam pasuje, kao slonovi.
Prije Antonijevića, čak i prije relativno svježeg „Dnevnika Diane Budisavljević“ (Dana Budisavljević, 2019), postojali su filmovi poput „Ne okreći se, sine“ (Branko Bauer, 1956), „Deveti krug“ (France Štiglic, 1960) ili „Crne ptice“ (Eduard Galić, 1967) čije je poprište Stara Gradiška, podlogor Jasenovca, sa Fabijanom Šovagovićem u košmarnoj ulozi ustaše. Onoj o kojoj samo mogu da sanjaju Antonijevićevi glumci.
No, režiser „Dare“ po nečemu stvarno jeste pionir. Ovo ipak jeste prvi igrani film o Jasenovcu u kojem se žrtve razvrstavaju prema etničkoj pripadnosti i akcentuje patnja jednog naroda. I to bi bilo sasvim legitimno, naročito zbog toga što Srbi jesu bili najbrojnije žrtve ustaškog režima. Problem je samo u tome što Antonijević nije uspio da kreira umjetnički vrijedan film.
Pritom, režiser je očigledno mislio da su ona uvodna scena sa Hrvaticom koja spašava dijete Srpkinje koju odvode ustaše, te zbrzano ubacivanje Diane Budisavljević u finalu – dovoljni da bi se zločinci NDH odvojili od običnog naroda, a film izbjegao etiketu „antihrvatskog“. Nije vidio da za prikaz stradanja Roma nije dovoljna samo ona jedna scena sa „muzičkim stolicama“. Ili samo jedna Blankica (vrlo predana Jelena Grujičić Mur), koja brine o djeci u logoru, da bi se „pokrilo“ i personalizovalo stradanje Jevreja u Jasenovcu.
Ovo ne može biti ni „antiustaški“ film, kakvim nam ga režiser prodaje, zato što je učinio zločince plićim od tanjira. Nije ni „antikatolički“, iako sramotno ćutanje Vatikana pred licem fašizma i Katoličke crkve u NDH pred ustaškim režimom nije ubjedljivo odslikano likom katoličke sestre koja prekrštava i indoktrinira djecu Jasenovca. A što je najgore, odigrala ju je Tatjana Kecman, možda i najbolja karika glumački vrlo tankog filma. Najmanje krivicom glumaca.
Dramaturški košmar
„Dara iz Jasenovca“ može da ostavi utisak antihrvatskog, antiustaškog ili antikatoličkog filma samo iz dva razloga. Kao prvo, film je dobio svoj život i gledaoci mu većinom učitavaju ono što i njima samima leži na duši. No, za drugi izvor različitih interpretacija, režiser snosi punu odgovornost. „Dara“ je zanatski toliko loše režirana i antifilmski napisana melodrama, da joj je lako prišiti površne etikete.
Antonijevićev film je dramaturška noćna mora od prvog do posljednjeg kadra. Od uvodne scene koju gledamo iz perspektive glavne junakinje, desetogodišnje Dare Ilić (korektna ali vrlo precijenjena Biljana Čekić), u kojoj ustaše razdvajaju Srbe, Rome i Jevreje od Hrvata i spremaju ih za transport u logor, scene nasilja razbacane su bez ikakvog smisla i razumijevanja filmskog jezika.
Antonijević ne zna kako se gradi tenzija; kada je vrijeme za pauzu i posvećivanje karakterizaciji; te kako se priprema teren za moćne momente katarze. Recimo, ona scena sa pjevanjem u vozu smrti sa početka, posebno za prostor i pokoljenja koja su vječito umirala sa pjesmom na usnama, mogao je da bude moćan i razoran – da je znao gdje da ga smjesti.
Takvih primjera ima koliko god hoćete, od onog nefilmski tretiranog pokolja sa „muzičkim stolicama“, do epizode sa starcem Vukašinom, jasenovačkim mučenikom koji je ušao u legendu rekavši sopstvenom dželatu, koji se čitavog dana takmičio sa „kolegama“ u klanju zatvorenika: „Samo ti, dijete, radi svoj posao.“ Jedan cijeli film mogao bi se snimiti samo o njemu, a Antonijević ga uvodi i izvodi iz filma toliko dramaturški nevješto, da će čak i onima kojima je odlično poznata ova jasenovačka priča, biti potrebno nekoliko sekundi da shvate ko je starac u kadru.
Jedna dimenzija
Antonijevićev je jedan od onih filmova koji ne navode na kritičko promišljanje sadržaja. Režisera ne zanima da razumijete što se dogodilo. Samo želi da prihvatite „informaciju“. Zar to nije karakteristika propagande?
Nema se vremena za genezu zločina, razumijevanje konteksta, karakterizaciju, ni za šta što bi moglo učiniti da likovi ne budu ili jednodimenzionalne žrtve ili karikirani zločinci.
Žene i djeca, vječiti i najbolniji simbol silovane zemlje i poniženog naroda, od starta se eksploatišu i odvode u ciljanu patetiku i sentimentalizam. Njihova tijela vreće su za emocionalne udarce namijenjene gledaocima koji ne razmišljaju, nego samo usvajaju viđeno.
„Dara“ je namijenjena onima za koje je tema toliko bolna i tek otvorena živa rana, da nijesu u stanju da stanu i razmisle da li bi ih sudbine glavnih junaka zaboljele tako jako, da u naslovu ne stoji „Jasenovac“, nego bilo koji drugi logor. Onima koji su bijesni zbog pretvaranja Srba u jedne od najvećih zločinaca u Holivudu i zvijezda poput Ričarda Gira i Anđeline Džoli koji se hvataju u koštac sa temama koje ne poznaju, niti razumiju. I u tome vide samo krivicu Zapada, a ne i svoju i političkih vođa koji su koristili Jasenovac da pravdaju agresiju devedesetih...
Zatim, „Dara“ je namijenjena i onima koji ne shvataju da film i razgovor o jednom ne isključuju film i razgovor o drugom genocidu, niti žele da vide da je prebrojavanje kostiju decenijama jedna od glavnih moneta za potkusurivanje i političku manipulaciju.
Kičasta rješenja
I konačno i najstrašnije, onima koji su u stanju da jedan zločin pravdaju drugim, koji mu je prethodio. Tako je i „Quo vadis, Aida“ Jasmile Žbanić u javnom diksursu „nehotice“ prekrštena u „Aidu iz Srebrenice“. I činilo se sve da narod stekne utisak da čitav svijet ima nešto protiv Dare i Srbije, i negira genocid nad srpskim narodom, a da istovremeno podržava filmske priče o srebreničkom zločinu.
Istina je u ovom slučaju drugačija... „Aida“ je vrhunski triler, a Žbanić je daleko superiornija od autora „Dare“. To što je Antonijević prodao regionu priču da njegov film ima i najmanje šanse za Oskara, posebno u godini kada su u igri Končalovski i Vinterberg, čudo je samo po sebi.
Najveća ironija Antonijevićeve vrlo konkretne priče o stradanju srpskog naroda je to što je „Dara“ koncipirana kao vrlo univerzalan film koji se mogao dogoditi i van Balkana. Naravno, zbog oskarovskih ambicija i želje da drama stigne do mnogo šire, svjetske publike koja nije ni čula za Jasenovac. Opet, i to je karakteristika propagande. Poruka uvijek ide u širinu, nikada u dubinu.
Takav pristup minirao je izuzetno važnu temu, kakva mora biti svaka koja se tiče genocida. „Dara“ djeluje prevaziđeno u svakom smislu, od neugledne fotografije, preko loše rabljene, minirajuće muzike Aleksandre Kovač i Romana Goršeka, do metaforičkih i zamornih, ponavljajućih kič-rješenja sa sekvencama u kojima ubijene žrtve simbolično ulaze u voz za vječni počinak.
Kartonske ustaše
Scene mučenja u „Dari“ nijesu mučne zato što su odslikavaju užas genocida, nego zbog toga što su nevješte. Moraju biti takve, sa tako poprostačenim negativcima. Vuk Kostić tragično je tanak kao fra Miroslav Filipović, jedan od najzloglasnijih ustaša, čuven po smirenom čitanju psalma žrtvama prije pogubljenja. Igor Đorđević ne može da učini ništa sa kartonskim likom Anta Vrbana, čuvenog po morbidno „kreativnim“ načinima mučenja.
A Marko Janketić kao Maks Luburić, ustaša fasciniran nacističkim fabrikama smrti i rastužen činjenicom da NDH ne raspolaže kapacitetom jedne Hitlerove Njemačke – priča je za sebe. Nevjerovatno je koliko je malo scenaristkinja Nataša Drakulić izvukla iz portreta ključnog arhitekte smrti... I koliko taj Luburić više liči na naci-omladinca, potrčka, entuzijastičnog i ambicioznog pripravnika, nego na jednog od najdijaboličnijih inicijatora genocida.
Ovakvim tretmanom ustaša, naročito onom bizarnom scenom seksa dvoje ustaša napaljenih klanjem zatvorenika, autori filma pokazali su da uopšte ne razumiju suštinu banalnosti zla, niti im je stalo da je približe publici.
„Dara“ nije donijela katarzu, nije zaboljela ali oplemenila, nije smirila rane. Naprotiv. Umjesto brutalnog i ljekovitog suočavanje sa demonima, Antonijević je servirao čisti egzorcizam. Samo je raspirio revizioniste, inicirao nova pravdanja zločina iz devedesetih, dao jeftini alibi onima koji se bave prebrojavanjem „naših“ i „njihovih“ mrtvih...
Izvor istine
O Jasenovcu je objavljeno više od 1.180 knjiga, 1.500 i kusur memoarskih zapisa, približno 20 filmova, igranih i dokumentarnih, čiji se autori direktno ili posredno suočavaju sa genocidom. Gotovo je nevjerovatno, pored sveg materijala koji je većinom dostupan i na internetu, da je Drakulić napisala tako protočan scenario. Pa da je Antonijević imao magični štapić, opet ništa nije mogao da uradi sa takvim tekstom.
To što je priča inspirisana svjedočanstvima – nikako nije štit iza kojeg se autor može sakriti i opravdati izostanak umjetničkog oblikovanja dobijenih informacija. Niti iskustvo tako užasnih, nepojmljivih događaja, koje imaju pojedini članovi autorskog tima, može da garantuje ubjedljiv film.
Iako autori „Dare“ uporno traže od gledalaca da sagledaju film van okvira politike, pošteno je reći da su im sopstvenim činjenjem, koji nema veze s izborom teme, znatno otežali taj posao.
Sjetimo se konkursa iz 2018. Filmskog centra Srbije, na kojem je u kategoriji domaćeg filma sa nacionalnom temom glavni favorit bio veliki Zafranović sa „Djecom Kozare“ koju pokušava da finansira i snimi prema scenariju takođe dokazanog Arsena Diklića još od 1986. godine. I već je isporučio nekoliko izuzetnih filmova o jasenovačkim žrtvama, među kojima posebno mjesto zauzima dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca“ (1983).
Nakon što je poništen, na novoraspisanom konkursu u datoj kategoriji novac je dobila „Dara“. Uz napomenu da bi trebalo malo poraditi na scenariju, film je ipak dobio rekordnih 2.3 miliona eura, specijalnu novčanu podršku Vlade Srbije i Aleksandra Vučića.
Iduće godine na novom konkursu, Antonijević je bio na čelu žirija. Zafranović je ponovo odbijen. Tek prošle godine uspio je da dobije mali dio novca. Ako je Antonijeviću toliko stalo do istine o Jasenovcu, zbog čega onda nije dao zeleno svjetlo Zafranoviću?
Ako pitate Lordana i Biljanu Srbljanović, zbog toga što je „pozajmio“ dobar dio scenarija „Djece Kozare“. Na te tvrdnje Antonijević je nedavno odgovorio tužbom, tako da tek treba da vidimo kako će se situacija dalje razvijati.
Ribarenje duša
„Darin“ čudnjikavi put nastavljen je zakazivanjem, pa pandemijskim pomjeranjem premijere, pa svjetskom premijerom u Gračanici (?!). Potom, postao je srpski kandidat za Oskara, izbacivši iz igre najrealniji izbor - „Oca“ Srdana Golubovića. Novi skandal nastupio je sa ocjenjivanjem na platformi IMDB; pa još jedan nakon američke premijere i negativnih kritika Džeja Vajsberga iz Varajetija i Roberta Abela za Los Anđeles tajmsa.
Burna reakcija autorskog tima samo je potpirila i ovako nezdravu atmosferu u kojoj je publika iščekivala „Daru“, te gomilu senzacionalistički plasiranih tekstova u regionalnim medijima. Za krajnji utisak krajnje površnih, da je nastala neka nova urota protiv Srbije...
Autorski tim „Dare“ nije se pobrinuo da raščivija sve ove kontroverze. I to je, takođe, karakteristika propagande. Baš kao i onaj konačni, skandalozni izbor da film bude prvo prikazan na televiziji, a ne u bioskopima, da bi stigao do najšire mase u što kraćem roku. Trebalo bi se vratiti malo „Ribarima ljudskih duša“ briljantnog Đura Šušnjića i prisjetiti se koliko meka manipulacija umije da bude opasnija od tvrde.
Kamo sreće da Lordan Zafranović smogne snage i novca da snimi „Djecu Kozare“. Kamo sreće da i Emir Kusturica uspije da izvede do kraja svoj film o Jasenovcu sa Gideonom Grajfom. Kamo sreće da na red dođe i adaptacija Sijarićeve knjige... Kamo sreće, jer tek će možda tada široj publici postati barem malo jasnije koliko je „Dara“ zanatski loš film i banalna propaganda.
