Čini se da je ljevica ostala zaboravljena u 20. vijeku i da je propustila svaku dosadašnju šansu za svoj veliki povratak. Kada se desio ekonomski krah 2008. godine mislili smo da više ništa neće biti isto. Prevarili smo se.
Kapitalizam je, kao nebrojeno puta do sada, pokazao da je neodrživ i da čak i u trenucima najveće percipirane stabilnosti može da pukne. Ekonomski krah u kapitalizmu je više pravilo nego izuzetak.
Ipak, sva nada koju su ulivali pokreti poput Occupy Wall Street ostala je samo to: nada bez pokrića. Nastavilo se po starom: socijalizam za bogate, a surovi kapitalizam za sve ostale. Banke i korporacije su dobile veliku „novčanu injekciju“ da se izvuku iz krize koju su sami prouzrokovali. Na građane se nije mislilo.
Ljevica je u nedostatku etabliranih ideja (koje trebaju biti nešto konkretnije od ,,oporezujte bogate“) i neorganizovanosti podbacila.
Ponovni tračak nade se nadzirao nad Evropom: pojavila se Syriza u Grčkoj. Ništa. Janis Varufakis, radikalno lijevi ekonomista, nije uspio da se izbori protiv troike (Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond) koja je tako čvrsto stezala obruč oko Grčke. Prijeko potrebnu potporu nije dobio čak ni iz redova svoje stranke, koji su izabrali karijerizam prije nego revolucionarnost.
Bilo je tu i drugih pokušaja, poput Podemosa u Španiji, ali su se završavali slično: nedostatak vizije i utapanje u mainstream politiku.
Ljevica je dozvolila sebi da se samocenzuriše da bi se dopala masama indoktriniranim kapitalizmom, što je u konačnici dovelo do toga da zaista svi političari djeluju isto. Time su partije uskočile sebi u utrobu, jer su u pokušaju približavanja masama učinili suprotno: odaljili su se od naroda, a približile vladajućoj klasi.
Onda kada ljevica ne uspije da kapitalizuje nad neminovnim krahom kapitalizma, nastupa desnica. Ona itekako dobro zna da bijes masa usmjeri ka onima koji to nisu prouzrokovali, niti zaslužili. Time desnica spašava kapitalistički sistem i sopstvene gazde, time što za ponor krivi imigrante, LGBTQ+ ljude, druge nacije i ostale manjine. Strah od drugačijeg je mnogo primalniji nego teorijsko znanje o eksploataciji i klasnoj borbi.
Suočeni sa ovom strašnom čizmom kapitalizma koja gazi tik u skladu sa iscrtanom svastikom, određena grupa ljevičara je počela smatrati da je spas u ujedinjenju lijevih snaga. Pokazalo se da sami ne možemo protiv svog novca i medija koje desnica i neoliberali nose sa sobom. Takođe, mnogo puta smo uvidjeli da socijalizam, uostalom kao ni kapitalizam, u jednoj državi – ne funkcionišu. Potrebna nam je nova internacionala.
DiEM25
2016. godine se osnovao pan-evropski pokret Democracy in Europe 2025 (DiEM25), suosnivači Janis Varufakis i Srećko Horvat, kao i drugi ljevičari koji su sačinjavali kolektiv (od Žižeka do Čomskog) su imali viziju da pod jednim programom ujedine progresivne snage. Par mjeseci pred EU izbore, postalo je jasno: nije problem ujedinjenje nego prethodno pomenuta samocenzura.
DiEM-u su se nudila mjesta u parlamentu, razne koalicije i drugi benefiti, ali rijetko ko je htio da na evropskim izborima nastupi sa radikalnim, sada već čuvenim, Green New Deal-om (GND). GND je nudio tačno šta, kako i đe, kao i odgovor na pitanje ,,odakle novac“. Vodeće lijeve stranke su ipak mislile da još uvijek nije vrijeme za ovoliko progresivan program.
DiEM25 je ostao pri idealima uz vjeru da proleterijat i planeta Zemlja više nemaju vremena za traćenje. Nakon toga su u vrlo kratkom roku oko sebe okupili koaliciju manjih stranaka koji su voljni da poginu za svoje ideale, ali to nije bilo dovoljno da osvoje mjesto u EU parlamentu. Nedostatak resursa u sprezi sa bogato finansiranim kontrakampanjama desničara i liberala su učinili da koaliciji za evropsko proljeće nedostaje samo oko 200 glasova u Grčkoj za ulazak u ovo legislativno tijelo.
DiEM25 je nakon relativnog poraza nastavio svoje vaninstitucionalno djelovanje u vidu pokreta, ali i partija (za sada u Grčkoj i Njemačkoj), te se sprema za sljedeće izbore. Idealisti koji se finansiraju isključivo od članarina i malih individualnih donacija će povesti još jednom bitku sa oligarhijom.
Uskoro će se kreirati i neformalna grupa DiEMera u Crnoj Gori koja će pokušati da makar gura politički narativ ulijevo i svojim idejama pritiska ,,elite“.
I tako smo došli i do ljevice u Crnoj Gori, za koju se malo šta ima reći… Ukoliko vjerujete da u parlamentu postoje lijeve stranke – varate se. Kada čujete da neka partija za sebe kaže da je na bilo kojoj ideološkoj poziciji, samo je pomjerite za jednu poziciju udesno. Time centar-lijevo postaje centar, centar postaje desni centar i tako dalje.
PRAVO NA SPIN
Ne samo da nije profitabilno biti ljevičar, već su političari vrlo često ,,operisani“ od teorijskog znanja. Citirajući Varufakisa: ,,Kao prvo, političari vrlo često nisu mislioci, a kao drugo njihov frenetični životni stil često ne ostavlja prostora za velike ideje. Ali najvažnije od svega: kao teoretičar moraš biti otvoren za to da postoji šansa da si nekad u krivu, u skladu teorije provizornog znanja, te biti suočen sa tim da se tvoja greška ne može spinovati“.
,,Naši“ političari bi ,,pravo na spin“ najrađe uveli u UN-ovu povelju ljudskih prava, te ovaj razvoj događaja nije začuđujući.
S druge strane, bitno je napomenuti ono o čemu do sada nismo pričali, odnosno neorganizovanu ljevicu, hrabre pojedince i pojedinke. Oni su često zatvoreni u svojim krugovima i upućuju kritike koje najčešće prođu nezapaženo. Ako se i prenesu u mainstream medijima, njihove izjave bivaju nerijetko skraćene i izvučene iz konteksta. Ovim mislim na pisce i spisateljice, novinare/ke, naučnike/ce, reditelje/ice its.
Ima i onih koji su organizovani unutar nevladinih organizacija, i oni/e su napravili/e bitne iskorake, najčešće u vidu LGBTQ+ i prava osoba sa invaliditetom. Ne bih izostavio ni one koji su pravili pritisak na ekonomska i druga važna pitanja, ali se ta kritika najčešće kretala iz nekog (u najboljem slučaju) socijaldemokratskog ugla, prije nego radikalno lijevog. Nažalost, i ovo je prije šaka entuzijasta i entuzijastkinja nego etablirani pokret.
U krajnjem imamo i određeni broj individualaca i individualki kojima je bitnije šta je Fuko napisao na 267. strani „Discipline i kazne“ nego šta se dešava sa našom državom u praksi. Neće se pojaviti na protestu, jer je na njemu osoba koja je upletena u korupciju, neće kritikovat crkvu jer će mu/joj neko reći da je nacionalista/kinja, a i kritika korupcije postaje osjetljiva tema, jer je to već postao narativ četnika. Umjesto da oslobađa i emancipuje, ljevica bitiše u svom balončiću, gadi se na političare, ali potajno i na građane kojima silno želi udovoljiti.
Ponavljajte za mnom: „svi su isti, gutaš suzavac zbog DPS-a, boriš se protiv korupcije sa DF-om, sa kim da se udružujem, kome da iznesem, ko će te slušat, neću ni glasat na sljedeće izbore“. Eto, naučili ste „ljevičarski“ narativ. Čestitam. Establišment je uspio da vas onesposobi.
Duboko razočarana i nesnađena ljevica se sa političkom situacijom bori antidepresivima i pasivnošću. Time ljevica u Crnoj Gori paradoksalno postaje perjanica iznadsituaša i daje novu formu apatije i navodne „apolitičnosti“.
Stoga je trenutni odgovor na moje pitanje „Đe je ta ljevica?“ jednostavno. Ona je neorganizovana, izolovana i/ili (samo)cenzurisana. Rastrzana između klerofašista i neoliberala, sa većim strahom od toga da je neko ne svrsta u tu dihotomiju, nego željom da stvarno djeluje.
