Nijesu morali apostoli pomjerati brda da bi se sa jednog na drugo čovjek čuo i prepoznao glas i riječi drugog čovjeka. Čula, iskustva i uslovi života u jedinstvu sa prirodom formirali su alate komunikacije koji su besprekorno funkcionisali na daljinu.
Daljinu na kojoj su se rekosmo, glas, njegova boja i dikcija nepogrješivo prepoznavali, a riječi u ehu odjeka precizno tumačile. Nije tu trebala nikakva seoska nadriforenzika, koja bi tumačila je li domaćin - komšija toga dana bio tu, ili išao tamo. Uho i glas jednog i drugog bijahu javni i dovoljni svjedoci rečenog.
Nije čovjek tog vremena mogao ni slutiti da će doći doba u kojem će neki drugi čovjek, za svoj glas emitovan na mobilnom telefonu, kazati da to nije on kazao, već da je slijed riječi i rečenica tek puka montaža.
Proročki upozoravaše veliki pisac Umberto Eko, u jednom od svojih eseja, da ne smijemo izgubiti svoju memoriju govoreći to u duhu narastajućih posljedica i fenomena novih medija.
I on, i čitava škola kulturologa, mediologa, sociologa, fenomenologa, antropologa, upozoravaju da će u novom vrlom digitalnom svijetu pametnih naprava čovjek izgubiti svoj identitet.
Znači, da neće biti u moći sam sebe prepoznavati, da će iznova on biti neko drugi ( sve po potrebi) "namontiranog" i glasa i stasa. Čudo li je tehnika. Ako ti se ne dopada glas, ako nije dovoljno muževan, harizmatičan, ili ti se tek slučajno ne svidi rečenica koju emituje tvoj glas na telefonu, dovoljno je da kažeš: „To je montaža“.
Ako ti se ne dopada slika i prilika koju tamo daleko šalješ, namontiraš se sam. I eto ti novog čovjeka. Bez stasa (kičme) i glasa.
Tek, šta osta danas od nekadašnjeg čovjeka na glasu, glasovitog čovjeka? Osta namontirani čovjek koji voli da zbori i prsi se tajno. A kad tajno postane javno onda je sve montaža.
Od montaže do blamaže mali je korak. To svi razumiju, pa i kada se ništa i ne kaže.
A da se ne bi čojkali i pijačno nadgornjavali i ubjeđivali ko to (ne) reče, opet u ovom vrlom digitalnom svijetu stoluje i tehnika zvana forenzika. Vjestačenje prirodnog glasa.Ne moramo sa brda na brdo. Dovoljno je sa dugmeta na dugme.Pa da čujemo šta je de-montiranje. I priroda i tehnika za neke stvari su nepogrješive. Nemontiran ili demontiran glas:
"...Mi smo otišli, osvojili smo tamo Cetinje, ne osvojili, nego raščistili tamo tu bagru"...
Javnost ima pravo da zna ko (ni) je to rekao!
