Osma po redu predstava u okviru glavne selekcije FIAT festivala „Za bolji svijet“ u režiji Artura Areima odigrana je sinoć na velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta.
Miltimedijalno i ekspresivno vođena radnja, govori nam o neprekidnom ratu, odnosno stradanjima vojnika, ne postavljajući pitanje kojim se u savremenoj teatarskoj sceni uvijek bavimo – razlozima zbog kojih (p)ostajemo vojnici.
U modernom vremenu kada zbog medijske odgovornosti koja svakako treba da postoji, idemo toliko daleko da odlazimo u sferu licemjerstva (ne puši se na sceni i u filmovima, osveta kao motiv nije poželjna prilikom pisanja scenarija, njegovanje mišljenja da vojnik ima izbor...), dakle pokušaj modifikovanja mišljenja narodnih masa i indoktriniranje svjetonazora; dakle u tom dobu, neko se usudio da progovori o manje popularnom aspektu – položaju vojnika, koji su svojom voljom, ili im je nametnuto, otišli u rat. Odnosno, u slučaju ove predstave, ne otišli – već se zadesili u ratu.
Na sceni nas zatiče šest glumaca koji sjede i dišu u mikrofon. Pet od njih imaju gas maske, a šesti masku zeca. Dakle u ovoj antibajci naš bijeli zec ne vodi nas u zemlju čuda, već u zemlju rata.
Na platnu iznad glumaca počinje projekcija. Snažna i distopijska. U kojoj se fragmentarno nižu većinom monološke scene, vojnika u močvari iscrpljenih ratom, strahom, nadanjima, glađu, samoćom, smrću i trajanjem.
Tragika njihovih priča, pametno promišljeni kadrovi i uglovi kamere, najvažniji je i dramaturški precizan dio ove predstave, koji nam kroz lična stradanja i mentalne iscrpljenosti vojnika daje autentičnu sliku psihološke stvarnosti čovječanstva. Glumci izvanredne energije i precizne izbrušenosti izraza predstavljaju nam prizore ovog distopijskog svijeta u kome živimo.
Dok projekcija teče, situacija na sceni je nešto potpuno drugo. Osim lijepog i eruptivnog uvoda u likove u kojem nam je jasno i plastično povezana slika na sceni sa slikom projekcije, ostali dio predstave do posljednih pola sata je stilski, značenjski i dramaturški u potpunoj suprotnosti sa prikazanim.
Ta suprotnost nije ona kojom bi se trebalo odmaći od ilustracije i graditi neki novi svijet kao pandan projekciji, odnosno kao nešto što je značenjski upotpunjuje, već razvoj radnje na sceni donosi pad snage početka, zbog preopterećenosti njenih brojnih tokova, realističkog, naturističkog i iracionalnog. Igranje na svim planovima, čini situaciju konfuznom, zamornom za gledaoce i nemogućom za pratiti.
Teatralnost likova i radnje postiže se upadljivom stilizacijom, s/m kostimima, sjajnim pokretom i intenzivnom muzikom i zvukovima. Iako glumci igraju vješto, psihološki tanano izražavajući suptilnost osjećanja i odnosa između likova, ipak nedostaje vještije i jasnije, rediteljsko dramatuško povezivanje radnje na sceni (na primjer promakne nam trenutak koji čekamo sve vrijeme – da Zec skine masku, akcenat koji je trebao biti stavljen na to razotkrivanje ne postoji, tako da nam jedan dobar aspekat predstave ostaje nedorečen). Zbog njihove oskudnosti i ritma igre, praćenje ove dvosatne predstave se za mnoge gledaoce pretvorilo u borbu sa iskušenjem da se napusti gledalište.
Ovaj utisak se, ipak, u znatnoj mjeri ublažava u posljednjem dijelu predstave u kojem se i na sceni fascinirajuće dočarava osjećanje beznađa i autentična atmosfera intimnog stradanja i patnje.
U zaista antologijskoj sceni na platnu nam se prikazuje madrac dimenzija bračnog kreveta kako pluta kroz močvaru, i na njemu kao ljubavnici, zagrljeni leže vojnik i žena koju je ubio, takođe u uniformi, i razgovaraju. Pitanje vječite polarizacije prijatelj/neprijatelj i dekonstrukcija tih pojmova. Slika ljudi koji bi u nekom drugom svijetu mogli biti ljubavnici, a sada su neprjatelji.
Dok se to na platnu odvija, na sceni, jednom od glumaca skidaju odjeću i razapinju ga kao Hrista, suptilnim rediteljskim rješenjem prikivaju ga i označavaju mu stigme i takvog ga odnose ispod platna. U tom trenutku nam prolazi kroz glavu kako bi lijepo bilo da može jedan da ispašta za sve nas. Kako bi bilo lijepo da može jedan da se žrtvuje za sve, kao Isus. A bilo bi još ljepše da žrtva uopšte ne treba da postoji.
Scenska radnja koja je dramaturški previše zamršena i pretenciozna, u velikoj mjerioslabljuje estetske vrijednosti mnoštva uspješnih rediteljskih rješenja. Međutim, uprkos neujednačenosti kvaliteta, predstava „Za bolji svijet“ predstavlja uspješnu produkciju koja razotkriva sumornu stvarnost društva i predatorsku prirodu čovjeka od koje ne odustaje ni u sadašnjem trenutku, vremenu brojnih iskušenja.
