Nekada smo, ne tako davno, žučno polemisali što je prvo: demokratija ili država. Valjda ćemo se složiti da smo državu dobili i to pod takvim rigidnim uslovima da će to ostati zapisano kao presedan i ne baš demokratski i moralni čin evropskih parlamentaraca. Tim više trebali bi da budu toga svjesni oni koji danas u Crnoj Gori na to gledaju gotovo kao neki sporadični događaj.
A demokratija, pravna država, obrazovanje, privreda i još mnogo toga pokušavaju da pravi prve korake, ili postoje samo u perspektivi.
Realnost, a ne želje, određuje nam što možemo uraditi i postići
Međutim, ako se vrijeme kao važan faktor ne uzme u obzir i ako sve odjednom dobije prioritet, onda apsolutno ništa nema prioritet! Nas kao društvo sprečava da krenemo naprijed destruktivni individualizam, sa nekakvim čudnim idejama koje se nude kao spasonosno rješenje.
Postoji priča o dva Kineza. Jedan je svakog dana zalijevao svoje pirinčano polje, strpljivo plijevio od korova, a drugi je došao na ideju da svako jutro samo malo povuče strukove pirinča kako bi brže rasli. Rezultat se zna.
Kolektivni rad donosi uspjeh, a za to je potreban kompromis. Mi smo zaboravili da su se ne baš tako davno po našim selima održavale mobe i pritrčavanje u pomoć prilikom oranja, kosidbe i žetve da bi se rabota što uspješnije i brže završila.
Đe je taj duh danas? Imamo iluzije da u urbanom društvu, đe baš postoji nasušna potreba za saradnjom, jer kad se god okrenemo utičemo na život drugih, ta saradnja nije potrebna. Posebno smo specijalisti da ocijenimo da li je nešto u prošlosti uspješno dovršeno.
Bezbroj puta se ponavlja ta rđa i nevolja, ako to nijesam učinio ja onda ne vrijedi ništa i odbija se sa gnušanjem, mržnjom i cinizmom, pa da je taj čak dobio Nobelovu nagradu.
Kolektivni rad donosi uspjeh, a za to je potreban kompromis
Realnost, a ne želje, određuje nam što možemo uraditi i postići, a što prethodno treba da prođe kroz razne provjere i poređenja logičnim rasuđivanjem. U tome se mora biti svjestan da postoje privatna fakta i činjenice ali ne i privatna logika. Postoji samo jedna kojom se, kao sredstvom komunikacije, služe oni koji imaju “antenu.”
Rečeno je da je naš um kao padobran - funkcioniše jedino kad je otvoren! Kroz biznis sam srijetao ljude kojima nije problem što nešto ne znaju, već što neće da znaju! Jednostavno, padobran im je zatvoren. Pokušati to stanje promijeniti uzaludno je isto koliko i izvući čep iz prazne boce!
Đe ne postoji volja za komunikacijom nema ni dijaloga, a time ni napretka.
