Ako je u pitanju ovo drugo, onda skidam kapu za vrhunski i originalan humor. Dok čitam pismo ekskluzivnih predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori na um mi pada Tolkin, kojeg sam istini za volju čitao prilično davno, ali ga ipak nijesam u potpunosti zaboravio. Pismo-vapaj opet ugroženih Srba žanrovski bi se moralo odrediti kao epska fantastika.
U dirljivom i nadahnutom tekstu Srbi u Crnoj Gori očajnički vape za pomoć. Od svoje matice, kako već neko vrijeme zovu Srbiju, suznih očiju ištu zaštitu od Crnogoraca koji dobijaju sve dok njima, Srbima u Crnoj Gori, prijeti nestajanje. Od elitnih Srba i srpskih Spartanaca za kratko vrijeme naši su junaci stigli do tačke u kojoj obuvaju opanak, na glavu meću šajkaču i tako udešeni udaraju Moravac ili Užičko u svakoj zgodnoj prilici. No, to je već tema za neku medicinsku studiju, ili bar konzilijum ljekara.
Da su autori pisma kojim slučajem čitali Blaža Šćepanovića mogli su pismo završiti stihovima Sve što dugujem je da iščeznem. Lirski završetak pisma bio bi pun pogodak, jer ovako potresna ispovijest žrtve zaista zaslužuje najbolje pjesničko finale. Ako bismo sabrali sva pisma-jadikovke Srba iz Crne Gore, a upućena Aleksandru Vučiću, vjerujem da bi se bez po muke mogao sačiniti pristojan epistolarni roman.
Možda nije pošteno zanemariti ostatak teksta, ali već pri prvom čitanju nestajanje je ono što je obuzelo moje skromno čitalačko biće. Naravno, nestajanje u kontekstu koji mu je autor namijenio. Mada sam ga davno izgubio iz vida nekako se Dejvid Koperfild sam javio nakon čitanja ovoga pisma. Ako se pitate zašto se javio i što je to zajedničko Dejvidu Koperfildu i Srbima u Crnoj Gori onda ne pripadate generacijama koje su svjedočile čudima Dejvida Koperfilda.
Od onih sam koji su odrastali uz njegovu magiju, bar smo je tako tada zvali. Magija je, ispostaviće se kasnije, bila tek iluzija. A ako za iluziju upitate bilo koji leksikon stranih riječi i izraza reći će vam sljedeće: Iluzija je opažajna varka, obmana, privid, utvara, umišljanje, zabluda, tlapnja, maštarija ili pak neobjektivno prosuđivanje stvarnosti. I zbilja, otkud onda Koperfild i što ga to dovodi u vezu sa Srbima u Crnoj Gori? Pa, i on je poput njih bezbroj puta nestajao, a onda bi se opet pojavio.
Tako i oni. Doduše, oni su nestajali češće, čak i od Dejvida Koperfilda. Njegovi performansi nestajanja bili su spektakli, s brojnom publikom i skupom produkcijom. Za razliku od autora i potpisnika pisma Koperfild je uvijek nestajao sam, eventualno bi učinio da nestane i Kip slobode. Naši opsjenari otišli su korak dalje pa je njihova iluzija uključivala nestajanje cijelog jednog naroda. Naroda koji bi se nakon tačke opet pojavio na sceni. Znatno brojniji nego što je bio na početku predstave.
Baš kao i Koperfild i naša trupa iluzionista uvijek bi zaradila na nestajanju. Nestajanje donosi novce. Uvijek morate platiti onome koji nestaje. Za razliku od Koperfilda čije su obmane bile potpuno bezbjedne i po njega i po njegovo okruženje, trupa magičnih Srba za sobom je uvijek ostavljala pustoš. Kad god bi nestajali zapravo su nestajali oni oko njih. Neko će reći da je to cijena vrhunske iluzije.
Činjenica je da su njihove iluzije nestajanja koštale života ljude u zemljama u kojima bi nastupali. Nestajala je publika u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, na Kosovu, a prije vijek i u Crnoj Gori. Sumnjam da su oni koji su nestali dobrovoljno pristali na učešće u spektaklu. Njihova magija bi za sobom ostavljala masovne grobnice, do temelja porušene i u vatri iluzije spaljene domove. Ali, magija uvijek treba žrtvu. Jer magija, kažu, nije s ovoga svijeta. A veliki opsjenari su uvijek u paktu s đavolom.
Ovih dana čarobnjaci su izveli svoju tačku i na podgoričkom sajmu knjiga. Javno i bez zazora, a sve pod plaštom nestajanja, promovisali su Protokole sionskih mudraca, antisemitski pamflet zbog kojeg je cijeli jedan narod umalo nestao. Ali zaista nestao. Odistinski. Bez koperfildskih trikova i bez mogućnosti da bilo koga pozove u pomoć.
