Imali smo priliku da prije dvije večeri uživamo u premijernom izvođenje spektakla “Eufonijart”, u prostorijama svečane sale Gimnazije “Slobodan Škerović”, u režiji profesorice maternjeg jezika Sonje Šaković. Program u pedestominutnom trajanju bio je podijeljen na tri segmenta: Pjesnik, Inspiracija i Publika.
Iza ovih vrata pjeva Homo poeticus, krčeći put riječima kroz muziku, u stilu starog Recitar cantando. Prima le parole, dopo la musica (Prvo riječi a zatim muzika) je moto ovog umjetničkog pravca. U igri je savršeni odmjer sastojaka, kako bi uživanje publike bilo pravo.
Delicija riječi koje su ulovile note, kao u igri dijeteta, koje bi da upeca vlastitu sjenku, otkrivajući varku svjetlosti i tame. Tama riječi umjetnika pronašla je bezvremeni sklad, udružujući se sa instrumentima, oživljavajući još stariju grčku tradiciju, spoja pozorišta i muzike.
Monteverdijev Arijadnin plač predstavlja savršenu granicu odmjera.
U prvom dijelu sreli su se stihovi Milorada Pavlovića, Obalom Rajne, sa melodijom pjesme Lenarda Koena, Dance me to the end of the love.
Zvukom sve je blisko, jesen,
plodovi u vrevi, i reka zri,
nebo će pasti, mrko voće,
sve treba da se zbliži…
pobuna mnogih zalazaka sunce,
gleda nas neko strog i pitom,
možda proleće, divna žena, il' ranjen bog…
Zatim se u interpretaciji umjetnika Eufonijart susrijeću Njegoševi stihovi iz Sna Vuka Mandušića sa savremenim trenutkom, akordima i riječima pjesme Soba.
Vidi moj ponos i doza greha
Snimi moj bol, suze su lek
A sa svilom se kô pile
Pokrio ovako stid u jednoj ženi
Uđi, sedni
Noćas smo verni, zar ne?
Kroz ovu slagalicu vodi na glas kazivača Sofije Kirsanov, kreatora ove puzle, razotkrivajući slojeve značenja, obojene njenim vokalnim koloritom. Sasvim neuobičajeni, usputni susret riječi različitih vremenskih dimenzija je ispraćen muzičkom pratnjom sjajne Ene Begović, koordinatorke muzičkog dijela, vokala i klaviristkinje.
Prepoznali su se i stihovi Čarlsa Bukovskog sa akordima pjesme You can be the boss od Lane del Rey.
Mi imamo sve i nemamo ništa,
A neki ljudi to rade u crkvi
A neki ljudi to rade kidajući leptire na pola…
i sve to lice koje se rastapa do poslednjeg daha u podrumu u Korpus Kristiju
Ima tu ponešto za prevarante, opatice i piljare, i tebe…
U posljednjem dijelu je susret, sasvim osoben, kao u vudialenovskim filmovima, Dušana Vasiljeva i Fade to black, Metalike (Metallica).
Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
I besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –
Ali je danas znam!
Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine klanja,
radi ovog svetog saznanja,
što mi je donelo propast.
I ja ne tražim plena:
Oh, dajte meni još samo šaku zraka
I malo bele, jutarnje rose –
Ostalo vam na čast!
Ovi djelovi slagalice su spojeni ad hoc poetskim izražajem Tatjane Zeković, na temu tri segmenta slagalice (odlomak pjesme u prozi: Pjesnik), koje su donijele na kreativan način Anastasija Brajović i voditeljka programa Jana Radunović:
Slikar, zaprljan bojama, skulptor u prašini, libertin iz kamena, istesan od sopstvene slobode da bude ono što hoće, a da se ne plaši, u strahu su velike oči boje sklopljenih trepavica…
Originalni susret riječi i muzike donijeli su na scenu kazivači, učenici Gimnazije: Sofija Kirsanov, Ilija Bošković, Katarina Ćeranić, za muzički dio su se pobrinuli pored koordinatorke Ene Begović, Aleksa Milovanović (bubnjevi), Marko Manojlović i Pavle Bojović (gitara), i za tehnički dio se pobrinuo Mladen Janković.
Ovaj sjajni performans, sa umjetničkim potpisom rediteljke Sonje Šaković, udružen sa idejama i interpretacijom učesnika, moći ćete da pogledate u biblioteci “Radosav Ljumović” i KIC-u “Budo Tomović”, tokom Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja MAKADO od 27. do 31. januara.
