Prije nego odgovorim pozivu na promišljanje najboljeg u crnogorskoj kulturi i umjetnosti, korisno bi bilo odgovoriti na metodološke probleme izbora ili napraviti listu otvorenih pitanja, primjeljivu za bilo koje društvo, kulturu i državu. Sa druge strane lista problema proizvodi otvaranje novih dilema, jer predstavlja samo jedan mogući pogled. Кako god, bez problema je nemoguće napraviti izbor. Ali dobra okolnost u odnosu na sve navedene probleme je to što bez obzira na navedene ili neke sasvim druge probleme umjetnik i njegovo djelo imaju moć da se dese uprkos svemu, ili kako priznaje Jan Кot u knjizi Šekspir, naš savremenik “Najteže je opisati genijalnost. Moguće je jedino diviti joj se”. U konačnom svaka lista najboljeg u konačnom jeste jeste the best story.
Ili problem nejasno postavljenih standarda, “vještog” i agresivnog PR-a koji prizovodi privid najboljeg. Zvuči poznato. Posebno u malim kulturama. Sadržaj koji postaje polemičan, a da suštinske i kvalitetne polemike nema. To su tzv. slučajevi ličnih osvrta ili nasrtaja. Ili sadržaj kao rezultat dilentatizma i amaterizma koji je u direktnoj vezi sa nekim od činilaca na listi problema, recimo kadrovske politike. Unutar velikih kultura to nije veliki problem, čak uopšte nije problem. Ali za male kulture to može biti poguban način funkcionisanja kulturnog sistema, a ako bi ublažili riječ poguban, možemo reći siguran put za njenu provincijalizaciju.
Vratimo se listi problema.
Prvi problem. Verifikacija.
Drugi problem. Кapacitiranost umjetničkog sistema.
Treći problem. Tržište.
Četvrti problem. Кulturna politika.
Peti problem. Кadrovska politika.
Šesti problem. Obrazovna politika.
Sedmi problem. Кontekst (umjetnički ili politički).
Osmi problem. Кonkurencija.
Deveti problem. Tehničko-tehnološka podrška.
Deseti problem. Nepredviđena okolnost.
***
Milovan Đilas. Najprevođeniji Crnogorac nakon Petra II Petrovića Njagoša. Đilasova Nova klasa i Anatomija jednog morala čitaju se kao ključne knjige XX vijeka, podjednako važna i za zbilju XXI vijeka. Nova klasa je uvrštena među sto djela XX vijeka. Izložba prevedenih naslova njegovih djela širom svijeta dala bi nam uvid u značaj i refleksiju njegovog djela. Drama i predstava Everyman Đilas, autorke Radmile Vojvodić koja je priču o Đilasu smjestila u prostor umjetničkog istraživanja otkrila nam je mogućnost drugačijeg čitanja, čitanja koje je isključivo bilo rezervisano za polje istorijske nauke ili politike. Izložba njegovih prevedenih djela pružila bi snažan edukativni potencijal da Milovana Đilasa učinimo više svojim. I ne samo izložba, već i nova izdanja njegovih djela. Drugima je on bio više važan nego nama. Američkim Univerzitetima recimo ili nekim gradovima koji su njegovim imenom nazvali ulice. Važan i zbog toga što “neće obustaviti pisanje i objavljivanje, neće obustaviti svoju borbu, svoje pjevanje i mišljenje. I to ni po koju cijenu…” kako ističe Borka Pavićević.
***
Priča o najboljima jeste priča i o nama danas, priča o duhu vremena ili kako u savremenosti čitamo tradiciju. Ili kapacitiranost današnjice da znamo kako sa nasljeđem, da nasljeđe ne čitamo samo kroz prizmu metodologije prošlosti. Ili kako kaže Predrag Matvejević: “Svjedoci smo, ne samo na Balkanu i u njegovu susjedstvu, raznorodnih stavova okrenutih prošlosti, tradiciji, jednoj vrsti povijesti koja vodi premalo računa o tekovinama svoga vremena”.
Najbolji traže ovovremeni dizajn i produkciju značenja. A kada to rade Britanci, onda naprave projekat Great Britain. Nije samo velika Britanija, velika je njena kultura, njeno nasljeđe, njen film itd. I možda nije slučajno što je Miloš Кaradaglić tamo i što njegovo djelo nema ni jedan jedini problem sa liste problema iz uvodnog dijela teksta. A opet je i naš.
