Nije rijetka pojava da publika veže glumce za prepoznatljive uloge u televizijskim ili filmskim ostvarenjima. Ipak, teatar uvijek daje posebnu estetiku koja stvara nove impresije i briše sve ranije pretpostavke. U to se uvjerila i crnogorska publika, gledajući Bojana Dimitrijevića u predstavi „Pokojnik“, novom produkcijskom projektu Crnogorskog narodnog pozorišta i Centra za kulturu iz Tivta.
U inscenaciji posljednjeg Nušićevog teksta, Bojan Dimitrijević jednostavno i vjerodostojno donosi lik čovjeka, skrajnutog u ćorsokak svijeta kojeg je poznavao. Iako je prvi put učestvovao u projektu našeg nacionalnog teatra, iza Dimitrijevića u matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, te drugim srpskim i regionalnim scenama, stoje brojne i raznolike uloge.
U intervjuu za Pobjedu Dimitrijević govori o ulozi u „Pokojniku“, kulturnoj i političkoj sceni u Srbji, umjetnosti i kapitalizmu, savremenom teatru...
Predstava „Pokojnik“ imala je dvije premijere na crnogorskim scenama. Šta Nušićeva bliskost našem vremenu govori o nama, uz njegovu neospornu veličinu kao dramskog pisca?
Nušić je, kao nijedan drugi dramski pisac u našoj istoriji, uspio da pronikne ne samo u naš mentalitet, već i mnogo dublje od toga. Tužno je što se naš mentalitet, kao i mi sami, za tih 100 godina koliko je prošlo otkako je o tome pisao, nije pomjerio ni za milimetar. Ako jesmo, onda smo samo još gori u tim stvarima koje nam je predočio.
To je poput najbistrijeg ogledala koje može da vrati savršen odraz, a da pritom zabavi, malo da iskrivi sve to u istinitom pravcu. Ono što su problemi tog komada, polazeći od mog lika, jesu isti oni kroz koje ljudi i danas prolaze. On je predstavnik normalnog, poštenog čovjeka, koji se bori da istina i pravda budu zadovoljene. Ali, dešava se to da je državni aparat u službi nečeg suprotnog, tu je da iskoristi, potroši i odbaci.
Koliko lik koji tumačite ima refleksiju u našoj stvarnosti? Ko je on?
On ima sudbinu svih uzbunjivača, svih ljudi koji skrenu društvu pažnju na neki problem. S tim što je on ovdje direktno involviran i nad njim je načinjena nepravda, pa se bori za lične interese. Ali, ima i takvih ljudi. Svi pošteni, radni ljudi, kada se suoče sa bilo kojim nepravdama – oni gube. To je strašno. Mi živimo u vremenu potpuno izvrnutih vrijednosti, pa ljudi koji bi trebalo da budu zaštićeni i nagrađeni zbog toga kakvi su, zapravo, postaju žrtve.
„Nušić u ’Pokojniku’ prikazuje lažni moral predstavnika buržoaskog društva, ali i bezakonje i korupciju na kojima počiva čitav društveni poredak“, izjavio je povodom režije u CNP-u reditelj Egon Savin. Jesu li lažni moral, bezakonje i korupcija i dalje dominantni problemi naših posttranzicijskih društava?
Definitivno jesu. Ne znam kakva je situacija na Zapadu Evrope, ali u ovim bivšim jugoslovenskim republikama sigurno jesu. Lažni moral, bezakonje i korupcija su nove vrijednosti, nijesu više devijacije društva.
Ne poznajem mnogo situaciju u Crnoj Gori, ali mi djeluje da ovdje postoje neke medijske slobode, koje u Srbiji ne postoje. Trenutno je u Srbiji korupcija suština sistema u kom država funkcioniše. Bez veza, protekcija, ništa ne može da se dogodi. Mi imamo izvrnuto društvo, gdje je na glavnoj poziciji čovjek koji nije kompetentan za to – u smislu profila ličnosti, moralnih i drugih ljudskih vrijednosti.
Svi oni imaju tendenciju da se okruže gorima od sebe. Tako da imamo vrh piramide koji je katastrofa, koji ispod ima gore od sebe, koji opet imaju gore od sebe i to tako ide u nedogled. U svakoj instituciji, oblasti gdje bi ljudi trebalo da rade svoj posao normalno, postavljeni su rukovodioci koji blage veze nemaju sa tim poslom. Ja više ne mislim da je to ozbiljan plan da oni unište, otkupe, pa prisvoje. Mislim da su oni samo nesposobni.
Niko nije na poziciji na kojoj bi trebalo da bude, niko nije stručnjak, to su amateri, diletanti. U pozorištu je lijepo gledati amaterske predstave, ali kada amaterizam uđe u državu, to nije zabavno ni na koji način.
Na loše stanje u našim balkanskim državama već decenijama ukazuju brojni slobodomisleći ljudi, umjetnici, intelektualci, novinari..., ali izgleda da se jako malo stvari pomjera nabolje. Jeste li uspjeli da odgonetnete zašto tako postojano održavamo sisteme koji svoju snagu crpe iz korupcije, nepotizma, raspirivanja nacionalizma, odsustva svake odgovornosti...?
Nažalost, pojedinci, čak i grupe građana, prilično su nemoćni. Ja govorim svoje mišljenje i trudim se da govorim istinu. Ne mogu da tvrdim da to jeste istina, ali za mene jeste. Ne vidim da je to išta promijenilo. Nigdje.
Ne doživljavam da sam toliko bitan, ali govorili su mnogo bitniji ljudi od mene, umniji, a ništa se ne dešava. Oni imaju sve poluge moći, lažne vijesti su postale suština vijesti. Više ne možemo da odgonetnemo šta je laž, a šta istina. Konstantno nas lažu, a laž izgovorena stotinu puta postaje istina.
To je poput tumora koji raste. Po sebi vidim koliko to utiče na mene i koliko me čini ogorčenim i ljutim, budi mi osjećanja koja ne bih volio da osjećam. Ta stanje koje ste opisali odgovara našoj vlasti – da se tako osjećamo, budemo nesigurni, nezaštićeni. Čitajući djela iz raznih epoha, jasno je da su se ljudi uvijek slično osjećali. Proveo sam neko vrijeme i na Zapadu, osjetio neka „normalnija“ društva.
Kakvo je bilo to iskustvo?
To je brutalni kapitalizam, koji je sada došao i kod nas. Socijalističke ideale i vrijednosti koje smo imali, zgazio je novi sistem koji je došao – nehumani kapitalizam u kome je sve što donosi profit opravdano i poželjno.
Mi nemamo nijedan moralni aršin po kome bismo mogli da mjerimo da li su naši postupci na dobroj ili lošoj strani. Govorim o društvu, a ne samo o pojedincu. Ako je naša vlast na lošoj strani, a definitivno jeste, onda će samo neko ko se tome priklanja profitirati. Masa ljudi je zbog ličnog interesa zaćutala. Ti pojedinci koji se oglašavaju su sve malobrojniji. Ako kod nas može išta da se postigne, onda je to na demonstracijama, na ulici. Jedino to je nešto što država može da čuje.
Osjećate li da kao glumac, sa scene u pozorištu, možete da utičete na ljude?
Kao pojedinac u nekoj od uloga u predstavi, ne. Ali, sami pozorišni čin bi mogao da učini. Mada je i toga sve manje. Kritičko razmišljanje kod nas je nepoželjno, kažnjava se.
Ženama koje su bile aktivne u nekoj stranci djecu neće da upišu u vrtić. Veoma cijenim autore i reditelje koji se bave aktuelnim društvenim problemima u svojim djelima. Mislim da je „Pokojnik“ jedna od njih. Pa i Nušić je ležao u zatvoru.
Znači li to da pozorištu nedostaju angažovaniji reditelji?
Tako je. Estrada nije samo pojela umjetnost, već je preuzela sve. Umjetnost sve manje postoji u svom obliku. Postoji nešto što liči, ima sve elemente umjetnosti, ali služi samo da zabavi. Takođe, brojni od tih projekata služe da zaglupljuju narod. U Srbiji je u potpunosti degradirano pozorište. Naši političari nikada ne idu u pozorište, ne znaju čemu služi. Ali, pevaljkama idu na slave. To je ta nekulturna ekipa koja ne umije da komunicira sa nekim ko drugačije misli.
Kakav je položaj umjetnosti u kapitalističkom društvu?
Zapravo užasan, nemoguć. To je paradoks. Ako pogledamo film – to se zove filmska industrija, posao koji zapošljava stotine ljudi. Tu se svaki dinar kalkuliše. Producenti stoje autorima konstantno nad glavom, ograničavaju njihovu kreativnost budžetom. Napraviti u takvim okolnostima nešto što je umjetnost je kao alhemičarski zahvat. Treba da u biznisu stvoriš umjetnost, a umjetnost nema dodirnih tačaka ni sa novcem, ni sa projektovanom zaradom koju bi voljeli da imaju od takvih djela. Umjetnost se svodi na državnu umjetnost, koja propagira trenutne vrijednosti ljudi na vlasti. Svodi se na komercijalu, koja je zabava, poput Marvelovih filmova u Americi. Imaju statistike, predviđanja. Tu više nije ni važno ko režira, zna se kako će da izgleda.
Pa gdje je onda umjetnost na filmu?
Umjetnost na filmu ostala je u autorskom ili nezavisnom filmu, dakle govorimo o „low budget“ projektima, ili projektima koji uspiju da ,,dovuku“ neku zvijezdu, pa na konto nje dobiju neki budžet. Pošto to nije zabava sama po sebi, onda gubi 90 odsto publike i teško može da donese sljedeći projekat. E sada, sinteza toga da nešto bude umjetnost i ima komercijalnu notu – nekad se desi. Ali, to ne može da se kalkuliše i računa, jer to više nije umjetnost. Kada je u pitanju pozorište u Srbiji, nije nešto zanimljivo našoj vlasti, jer da jeste, i to bi se vrlo brzo raspalo. Međutim premalo je novca, mi trenutno imamo nikad manji budžet za kulturu.
Publika u Crnoj Gori najviše Vas pamti po liku Pikca, u već kultnoj seriji „Vratiće se rode“. U vrijeme kada su se prikazivale, „Rode“ su donijele jedan drugačiji pristup televizijskim ostvarenjima. Jesu li „Rode“ na neki način trasirale put svim kasnijim serijskim ostvarenjima i velikim produkcijama koje su sa uspjehom realizovane u Srbiji posljednjih godina?
Pa i nijesu. „Rode“ su snimane prije 14 godina, a nakon njih je došao period u kome se nije mnogo radilo. Ipak, to što se radi mnogo sada, ne znači da će kvantitet izroditi kvalitet. Sve se mnogo brže sprema, ljudi su umorni od prethodne produkcije, a čeka ih sljedeća. „Rode“ čak ni žanrovski nijesu trasirale put narednim ostvarenjima.
Ja njih doživljavam kao sveobuhvatnu, uspjele su da se dotaknu brojnih tema, a bar neke od njih se tiču svakog od nas. Suština uspjeha te serije je što su je jako dugo i temeljno spremali. Goran Gajić je u to vrijeme došao iz druge zemlje, sa drugom energijom, a svi glumci su bili od starta svjesni da radimo nešto što će biti bitno makar nama samima. Goran nas je vodio fenomenalno, Nikola Pejaković je pisao scenario u početku, što je bilo genijalno, zatim muzika... Ono što je bila motivacija jeste Gajićev trud oko svakog kadra, a to je prenio na cijelu ekipu.
Koji je razlog što vas u posljednje vrijeme nema mnogo na televiziji?
Ja sam do „Roda“ odbijao komercijalne projekte, sebe sam doživljavao kao underground umjetnika, radio neverbalne predstave. Tripovao sam da ću bolje tako da se razvijem kao umjetnik. Poslije „Roda“ dogodila mi se slava, a to nijesam mogao ni da naslutim.
Preko noći sam dobio nestvarnu pažnju, a sa time nijesam umio da se nosim. Nijesam sebe vodio ka tome da bih bio spreman za to, nego mi se na rez desilo, pa sam se i uplašio toga. Tako sam i shvatio da sam sve vrijeme imao strah od uspjeha, od toga kako da se nosim sa njim. Trudio sam se da to promijenim kod sebe. Vrlo zanimljivo, iako su svi tako reagovali na mene, ja posle „Roda“ dvije godine nijesam dobio nijednu ponudu za snimanje. Potom sam krenuo da snimam, birao i sve više snimao.
Je li pandemija, sa kojom se još uvijek nosimo, više promijenila umjetnost ili ljude? Šta je to iznjedrila na površinu?
Ljudi su se više promijenili, a samim tim i umjetnost. Ljudi su se dosta otuđili, ali to više nije problem komunikacije i međuljudskih odnosa. Ta otuđenost se reflektuje na čovjeka, počinjemo da se otuđujemo od sebe samih. Na rez su nas disciplinovali, da radimo stvari koje ne razumijemo.
Kod nas su katastrofalno vodili pandemijski ciklus. Umorili se jesmo svi od toga, ali kao da smo jedva dočekali stanje da se svi lažemo međusobno i ignorišemo problem, što je najmanje ljudski. Sve to vodi ka smrti empatije kao pojma, odnosno onog što nas i čini ljudima. Ako izgubimo empatiju za sve oko nas šta nam ostaje.
U Crnoj Gori sam stekao divne prijatelje
Kako ste se osjećali dok ste radili u Crnoj Gori? Šta spaja, ili šta razdvaja, sve glumce u ovim našim postjugoslovenskim državama?
Meni je bilo divno. Živim za to da radim sa kolegama koje nijesam ni znao, pa ćemo se upoznati, a možda usput i sprijateljiti. To je najveće bogatstvo, predstave izlaze stalno, neke su loše, neke okej, neke super, ali ono što meni kao glumcu ostaje su zapravo kolege.
Meni je ovo iskorak iz zone komfora, što volim u životu. Ovdje sam naišao na genijalan ansambl i radio sa najboljim rediteljem, stekao sam prijatelje, bilo je divnih momenata. Proces je bio tako kreativan, bez incidenata. Zato je ispala i tako dobra predstava. Ovakve saradnje vraćaju vjeru u pozorište, daju smisao tome zašto se bavim pozorištem. To onda i publika prepozna i možemo da kažemo da je to to.
Najviše su ugroženi mladi ljudi
U odnosu na veliku popularnost novih serija, uspijeva li pozorište da sadržajem i repertoarski odgovori tendenciji savremenog društva, te da stvara i novu, edukovanu publiku?
U Beogradu se zna da 2,5 odsto ljudi ide u pozorište. Upravo zbog toga što se novac odvaja za nekulturu, a ne za kulturu, najviše su ugroženi mladi ljudi, kolege glumci, reditelji. U pozorištu je malo mladih ljudi koji najbolje razumiju ovo vrijeme.
Nedostaju autori koji bi bili glas današnjih generacija. Veliki je broj onih ljudi koji završe akademije, a ne dobijaju šansu da režiraju, da glume. Da bi se stvorila publika, potrebno je sistemski promijeniti odnos prema umjetnosti i voditi računa o naraštajima koji stasavaju.
