Sada umjetnički direktor i, zajedno sa Nihadom Kreševljakovićem, selektor jubilarnog MESS-a reditelj Dino Mustafić, u organizaciji međunarodne teatarske smotre najznačajnijih predstava na svijetu učestvuje godinama. Uvodeći nas u priču o ovogodišnjem festivalu, te položaju umjetnika i kulture na Balkanu, na početku razgovora za Pobjedu ističe da smo, s obzirom na epidemiološko stanje u regionu i Bosni i Hercegovini, svjedoci kako mnogi festivali traže različite formate kako bi uspjeli da održe svoj kontinuitet.
- Tako smo i u vezi sa festivalom MESS ove godine odlučili da počne u septembru i traje punih godinu do sljedećeg oktobra, kada će biti njegovo 61. izdanje. Upravo zbog trenutnih okolnosti, kako bi program mogao da bude fleksibilan, te da bi se svakog mjeseca moglo organizovati jedno gostovanje predstava, najvaljenih u zvaničnom programu. Procijenićemo da li će festival MESS moći krenuti u septembru, kada je planiran, ili ćemo morati prolongirati program do mjeseca kada epidemiološka situacija bude povoljnija – kazao je Mustafić.
Da li ste već imali priliku da pogledate predstavu „Ivanov“ CNP-a i kakvo je Vaše mišljenje o tom projektu?
Predstavu „Ivanov“ sam gledao na snimku, a direktor festivala Nihad Kreševljaković je bio prisutan na premijeri. Festival MESS je veoma dobro poznaje rad Anrija Žoldaka, on je na jedan način i festivalski reditelj – kod nas je već gostovao sa tri ukrajinske produkcije, te jednom makedonskom. U pitanju je kontroverzni reditelj, neobične poetike, koja i kada uzima klasični dramski obrazac vrlo ga radikalnim scenskim jezikom propituje i stavlja u kontekst savremenog osjećanja svijeta. To se dogodilo i sa crnogorskom predstavom „Ivanov“, koja ima poetski ključ Žoldaka u kojem mnogo zanimljivog scenskog ima u onome što se može reći između redova Čehovljevog klasičnog komada. Mislim da je ovo jedan nekonvencionalan, radikalan, na određeni način i eksperimentalan komad, te da mu je mjesto na jubiarnom izdanju festivala.
Koliko je Čehovljev „Ivanov“, naročito u aktuelnoj društvenoj situaciji, i dalje personifikacija vremena u kom živimo?
Mi se uvijek vraćamo klasici kada se nađemo u velikim civilizacijskim i istorijskim dilemama. Čehov je pisac koji se na pri pogled čini da je u mirnoj luci, a zapravo je izuzetno uznemiren. Izrazito je intenzivan, a i Žoldak ga tako čita. Kao određeni tok podsvijesti, iracionalnog, nagonskog, čulnog i intuitivnog od strane glavnog junaka. Čehov je poput Šekspira, antičara, jedan od onih pisaca koji je uvijek, u bilo kom vremenu, intrigantan za propitivanje sopstvene egzistencije i političko-socijalnih okolnosti našeg života.
Osim podgoričke predstave, jedini regionalni produkcijski poduhvat na MESS-u je hrvatska predstava „Med zidima“. Iako je ovo festival internacionalnog karaktera, izuzetno konkurentan, samo od sebe nameće se pitanje kakva je regionalna teatarska scena i koliko može da odgovori evropskim i svjetskim standardima?
Kada danas govorimo o regionalnoj sceni, ne možemo da zanemarimo činjenicu pandemijske krize, koja je obustavila mnoge projekte, odnosno na jedan način zaustavila život, pa sa njim i teatar. Smatram da je regionalno pozorište, sa svim svojim oscilacijama, još uvijek konkurentno istočno-evropskom teatru. Osjetljiv je i vidljiv naš tehnološko-produkcioni faktor koji i te kako odlučuje o samom kvalitetu pozorišnog čina. Ali, ne možemo reći da u svakoj sezoni, u nekim od teatarskih centara, nemamo jedno do dva veoma zanimljiva ostvarenja koja, čini mi se zbog pripadanja kulturi jednog manje govorljivog jezika, imaju manje šanse na evropskim festivalima. Naši internacionalni festivali, koji poput MESS-a imaju i regionalni karakter, žele na svaki način informisati našu publiku o dostigunućima kolega u okruženju.
Centralna tema ovogodišnjeg MESS-a je „Nostalgija za budućnošću“. Šta je to što nas iz prošlosti, ali i sadašnjosti navodi na to da budemo čežljivi? Strah od toga što dolazi ili zbog nečeg što možda doći neće?
Podsjetiću vaše čitaoce da je ovo jubilarni 60. MESS, a kada su u pitanju takva izdanja, kao što je bilo i sa 50-tim, imamo veliku temu a festival te godine nije takmičarskog karaktera. Kada smo postavljali ideju željeli smo da pod širi programski kišobran dovedemo različite predstave, bez obzira na scensku formu i sadržaj – od dramskih, verbalnih, neverbalnih, koreografskih, konceptualnih, instalacijsko-performativnih, dakle, sve oblike scenskog akta. Nijesmo tada mogli ni sanjati da ćemo kreirati festival u jeku od jedne od najveće ekonomske, ali i globalne krize čovječansta, kao što je ova, uzrokovana pandemijom korona virusa. U ovom slučaju, naša nostalgija jeste okrenuta nekom odsanjanom vremenu boljeg života, socijalne pravde, jednakosti, iz perspektive jednog turbulentnog doživljaja svijeta kao što je danas. Iz perspektive svijeta koji je dobrim dijelom obolio i od virusa nacionalizma, ksenofobije, šovinizma. Društva u kom ima više pitanja nego odgovora, više bojazni, strepnje, iščekivanja od izvjesnosti. Zbog toga smo željeli da ovim festivalom i odabirom predstava propitujemo odnos subjekta prema svijetu. Teatar je pravo mjesto za to. Teatar je prostor dijaloga, socijalne komunikacije, a sada kada je u normalni vokabular ušla riječ „socijalna dstanca“, onda sigurno da i u ovom teškom vremenu, kada smo primorani da se naviknemo da živimo sa virusom, preko kulture i umjetnosti mi se možemo intenzivno spajati. Duhom, emocijom i mislima, a u tom smislu će umjetnost pomoći, ne samo da oplemenimo naše živote, nego da i psihički i fizički budemo izdržljiviji sa iskušenjima koje donosi ovo vrijeme.
Da li je kultura kadra da preživi pandemiju korona virusa? Iako je evidentno da će se posljedice i te kako osjetiti na finansijskom planu, koliko je realno očekivati da ova situacija iznjedri neke kulturološke stvari vrijedne pažnje?
Kultura je veoma brzo, po izbijanju pandemije, pronašla komunikacijske kanale sa publikom. Na onlajn platformama smo vidjeli brojne koncerte, predstave, imali virtuelne posjete muzejima. Međutim, sigurno da je za ono što je performativna umjetnost, koja računa na neposrednost, komunikacijski „feed back“ ovdje i sada, ovo veliki hendikep, ali i pitanje. U Sarajevu je, bez obzira na pandemijske okolnosti, u junu i julu održano čak četiri ili pet premijera. Shodno epidemiološkim mjerama, njima je prisustvovala i publika, naravno, u nešto redukovanom obliku. Umjetnici čine sve da u ovom teškom vremenu neizvjesnosti, ezistencijalnih muka, prežive, ali u isti mah pokažu političkim elitama, koje nijesu svjesne koliko je kultura bitna za mentalno stanje nacije. Zanimljivo da se u svim ekspozeima naših premijera na različitim nivoima vlasti u BiH, u interventnim mjerama, spominju sve društvene i ekonomske djelatnosti, ali ne i kultura. To jeste možda mali sektor po broju poslenika, ali značajan i bitan za funkcionisanje javnog sektora. Očigledno, nedostaje nam više pažnje, sistemske brige, još od prije pandemije korona virusa. Krajnje je vrijeme da se naši vlastodržci ugedaju na neke zemlje na koje se vole pozivati kada govore o ljudskim pravima, demokratiji, evropskim integracijama – poput Njemačke, vide sa kojim ozbiljnim budžetskim sredstvima su intervenisale velike vlade, čak i one u kojima vlada tržišna ekonomija kao u SAD-u, za saniranje štete u kreativnoj industriji.
Hoće li će pandemija prinuditi teatre da privremeno ili trajno rekonstruištu igru na sceni i koliko će to, ako se desi, negativno uticati na teatar?
Kada je u pitanju produkcija novih predstava, možemo mnoge stvari preduprijediti i pretpostaviti, prije svega sigurnost gledalaca. Ekipa koja radi predstavu će se morati ponašati kao jedan zajednički klaster u kojem ćemo svi čuvati jedni druge, provjeravati zdravlje, imati određeni protokol, ali to se ne smije i ne može ni na koji način odražavati na estetiku predstava. Nije moguće promišljati ozbiljniji umjetnički akt sa određenim limitima u mizanscenu. To bi bilo kontra produktivno. Može se iz toga promišljati određeni koncept, ali nije moguće da bude trajno pravilo ponašanja. Ova kriza može da iznjedri zanimljive, nove poetike, ali otkako je vijeka, teatar kao i čovječanstvo, preživio je razna iskušenja. Teatar je uprkos svemu ostao ono što jeste - drevna umjetnost koja računa na razmjenu koja je evidentna, koja ničim ne može ograničiti ljudsku komunikaciju.
Ima li kod nas prostora za mlade ljude, kako glumce, tako i reditelje, koji su spremni i znani da tradicionalnim – kulturološkim, teatarskim, te na kraju i ljudskim vrijednostima daju savremene okvire, a da ih pritom ne skrnave?
Kada danas vidim mlade reditelje, dramaturge, glumce koji ulaze u teatar imam potrebu da ih zagrlim, kao gestom ohrabrenja i ujedno moje poruke da danas nije lako biti umjetnik na Balkanu. Naš posao se sve manje cijeni, naročito na kapitalističkom tržištu rada. Ako želite opstati na Balkanu, onda prije svega morate jako voljeti svoj posao, imati neugasivu strast i žeđ za znanjem, sticanjem iskustava da bi ste se u svom poslu razvijali na adekvatan način. Mlade umjetnike savremene institucije, koje su trome, birokratizovane, koje su i same često podložne političkim uticajima, nekompetentne u evoluaciji onog što je zaista vrijedno, često dovode pred neke svršene zidove. Pred njima nemaju ni pravu šansu, uz faktor sreće koji je uvijek potreban, da se bave onim što ih istinski zanima. Njihovi profesionalni ulasci u teatar su često uslovljeni velikim kompromisima, koji im lome kičmu, vilicu, a najčešće kada se vidim sa njima čujem: „To nije bila moja želja, moj izbor“. Ja to mogu da razumijem, ali sam istovremeno veoma tužan. Zbog toga su festivali poput MESS-a, FIAT-a ili Bitefa važni. To je sublimat najvrednijih umjetničkih ostvarenja na kojima se vidi da teatarski čin je nešto uzvišeno, plemenito i humanistički vrijedno. Naročito u odnosu na opštu poplavu, gdje se sve pretvara u procentualni dohodak ili konkurenstnost na lokalnom nivu kako bi se pred vlastodršcima pokazala posjećenost kulturnih institucija. Ne može se uspjeh predstave mjeriti brojem prodatih karata. Uspjeh se mjeri njenim kulturološkim refleksijama koje ostavlja na društvo.
U jednom ranijem intervjuu kazali ste da teatar danas poprima sve više estradni koncept. Šta konkretno podpada pod taj okvir?
Često veoma kritički govorim o teatarskim mejnstrim linijama. Neke od njh su veliki broj komercijalnih produkcija, konzumerističkog karaktera. Smatram da je to legalno, jer teatar, kao ni film ili neki drugi oblici izražavanja, nije samo umjetnost već ima i materijalni karakter, a neki ljudi od toga žive. Protiv toga nemam ništa. Ono što kritikujem jeste kada takve tendencije vidim u institucionalnom pozorištu, koje se finansira iz budžeta od novca naroda, poreskih obveznika. Populističke, u kojim se publika jedino i prije svega želi dovesti da bi se zabavila, a mislim da institucionalni teatar, zajedno za nezavisnom art scenom, treba da čuva one scenske standarde, kvalitet pozorišne umjetnosti koji ga čini umjetničkim djelom. U tom smislu sam vrlo kritičan – kada primijetim da pojedina umjetnička rukovodstva, pa čak i nacionalnih teatara, žude, pa čak i idu ka teatarskom kiču, malograđanštvini, onim oblicima i formama pozorišta koje ga čine mrtvačkim.
Čime je uslovljena pojava estradnog teatra? Da li on takav stvara publiku, ili je on proizvod neke nove publike?
On je proizvod opštih okolnosti u kojima živimo, a to je izrazito potrošački karakter društva. U pitanju su refleksije neoliberalnog kapitala koji svaki akt ljudskih ruku ili uma želi izbaciti na tržište. Prodati ga i napraviti konkurentnim. To je svojevrsna tiranija izbora u kojoj se nešto mora prodati da bi imalo određenu vrijednost. Teatar nije imun na takve influence, a u tom smislu mi se čini da on odražava opšte stanje u kome se nalazi cjelokupno čovječanstvo. Trendovi u kulturi su takvi da jedan ozbiljan dio postaje tržišni i marketinški. Često to vidimo po samohvali ili određenoj riki samozadovoljnih umjetnika koji zarad uspjeha, slave, prestiža i novca, su u stanju da čine sve na sceni kako bi privukli publiku kako bi je privukli i zabavili, na neki način zamađijali. Ali, ne vještinom, virtuožnošću, ne dubinom – nego plitkoćom, površnošću i kičem.
