Sve se završilo 8. januara 1964, a sedamnaestogodišnji Rendi Gardner uspio je da ostane budan 11 dana i 25 minuta.
Brus Mekalister, jedan od srednjoškolaca koji je došao na ovu ideju, kaže da je ona potekla iz potrebe da se osmisli projekat za školski sajam nauke.
Naoružani kreativnošću i drčnošću koja ide uz tinejdžerske godine, Brus i njegov prijatelj Rendi dogovorili su se da obore svjetski rekord u ostajanju budnim.
Njega je u to vreme držao disk-džokej sa Havaja, koji je uspio da ostane budan 260 sati, ili nešto manje od 11 dana.
"Prva verzija bila je da istražimo uticaj nespavanja na paranormalne sposobnosti. Shvatili smo da nema načina da to dokažemo, pa smo se odlučili da ispitamo uticaj uskraćivanja sna na kognitivne sposobnosti i učinak na košarkaškom terenu, morali smo nešto da smislimo", objašnjava Mekalister.
Bacili su novčić da odluče ko će ostati budan, i to je bio Rendi.
Ali njihova naivnost izašla je na vidjelo prilikom osmišljavanja plana za praćenje posljedica po Rendija.
"Bili smo idioti, znate već, mladi idioti. I ja sam ostajao budan zajedno sa njim da bih ga posmatrao. Poslije tri neprospavane noći probudio sam se naslonjen na zid kako hvatam bilješke na samom zidu", kaže Mekalister.
Tinejdžeri su shvatili da im treba treći član grupe, pa su pozvali još jednog prijatelja, Džoa Marsijana, da im pomogne.
Ubrzo nakon što im se priključio Marsijano, stigao je i naučnik koji proučava spavanje - Vilijam Dement sa Univerziteta Stenford.
Dement je danas profesor emeritus, ali je 1964. godine tek započinjao istraživanje na novom polju proučavanja spavanja.
Čitao je o eksperimentu u novinama iz San Dijega i odmah poželio da se pridruži, na veliko olakšanje Rendijevih roditelja.
"U to vrijeme bio sam vjerovatno jedina osoba na planeti koja je istraživala spavanje. Rendijevi roditelji su se brinuli da je to nešto što bi istinski moglo da mu naškodi. Zato što tada još nije imalo postojao odgovor na pitanje da li ćete umrijeti ako dovoljno dugo ne spavate", kaže Dement.
BBC Budućnost je i ranije istraživao našu sposobnost da ne spavamo.
Eksperimenti na životinjama, poput jednog kada su mačke držane budne 15 dana poslije čega su umirale, ukazuju na to da su uzročnici smrti bili drugi faktori kao što su stres ili hemikalije, a ne puki nedostatak sna.
I, zaista, Mekalister insistira da su se u tim eksperimentima koristile hemikalije, što je izvitoperilo rezultate.
"Rendi bi povremeno popio koka-kolu, ali mimo toga, nije uzimao deksedrin niti benzedrin, popularne stimulanse u to vrijeme", kaže on.
Kada je Vilijam Dement stigao u San Dijego, nekoliko dana poslije početka eksperimenta, Rendi je bio dobro raspoložen i nije djelovao slabo.
Međutim, kako su dani prolazili, eksperimenti koje su vršili na njemu pokazali su neke neočekivane rezultate.
Testirali su mu čulo ukusa, mirisa i sluha, a poslije nekog vremena sve je počelo da se odražava na njegove kognitivne i čulne sposobnosti.
Mekalister se prisjeća kako je Rendi počeo da govori: „Ne tjeraj me da njušim to, ne mogu više da podnesem taj miris".
Iznenađujuće, međutim, njegove košarkaške sposobnosti postale su još bolje, mada je razlog za to možda bio koliko je vremena provodio u igri.
"Bio je u veoma dobroj kondiciji i zato smo uvijek mogli da ga natjeramo da igra košarku ili da se kugla, tome slično. Da je zatvorio oči, odmah bi zaspao", kaže Dement.
Noću je bilo teže jer nije bilo šta da se radi i imali su problema da ga održe budnim.
Dok se sve to dešavalo, zahuktavala se pažnja medija i jedno kratko vrijeme eksperiment dječaka postao je treća najvažnija vijest u američkoj štampi - odmah poslije atentata na Džona Kenedija i posjete benda Bitlsi Americi.
Međutim, to je predstavljano kao neslana šala, kaže Mekalister.
Dječaci su bili veoma ozbiljni i uspjeli su da izbore sa svim.
Naposljetku, poslije 264 sati nespavanja, svjetski rekord je oboren i eksperiment je okončan.
Umjesto da se sklupča u krevet radi prijeko potrebnog odmora, Rendi je prebačen u mornaričku bolnicu gdje su mu posmatrali moždane talase.
Mekalister opisuje šta se dalje dešavalo.
"Spavao je 14 sati, što nas nije iznenadilo, i probudio se samo zato što je morao da ide u toalet. Prve noći njegov procenat REM sna, koji se u to vrijeme vezivao za fazu sanjanja tokom spavanja, a sada više ne, značajno je skočio", prisjeća se on.
Dodaje da je taj procenat sljedeće noći opao, sve dok se nekoliko dana kasnije nije vratilo u normalu.
"I onda je on ustao i otišao u školu… bilo je to nevjerovatno", dodaje Dement.
Rendijevi rezultati iz bolnice su poslati u Arizonu na proučavanje.
Mekalister kaže da je zaključak bio da je „njegov mozak djelimično dremao sve vrijeme, neki djelovi su spavali, a drugi su bili budni".
Za njega to ima smisla u kontekstu ljudske evolucije.
"On nije bio prvi čovjek ili predak čovjeka koji je morao da ostane budan duže od jedne noći. Ljudski mozak se možda razvio tako da može da drema, odnosno da djelovi mogu da dremaju i obnavljaju se, dok su drugi budni, i to je savršeno imalo smisla. Objasnilo je zašto se nije desilo ništa gore", kaže on.
Veliki broj ljudi narednih godina pokušao je da obori Gardnerov rekord za najviše sati koliko je neko ostao budan.
Ali Ginisova knjiga rekorda prestala je da prati ove pokušaje, smatrajući da bi to moglo da ugrozi zdravlje ljudi.
Činilo se da Rendi ne osjeća nikakve negativne posljedice 11 dana nespavanja, mada se kasnije žalio da je više godina patio od nepodnošljive nesanice.
Na konferenciji za štampu ispred roditeljske kuće poslije eksperimenta tinejdžeri su odgovarali na pitanja velikog broja ljudi koji su se okupili.
Dječak koji nije spavao 11 dana nekako je uspio da zauzme filozofski stav prema čitavom podvigu.
"To je trijumf uma nad materijom".rekao je Rendi.
