Elsan Agović, učenik četvrtog razreda OŠ “Tucanje” iz Petnjice osvojio je drugo mjesto na literarnom konkursu nikšićke Javne ustanove (JU) “Zahumlje” – “Mama je glagol od glagola raditi”.
Iskrena dječija ljubav prema majkama, krasila je svaki stih i prozni red svih pristiglih radova.
Ipak posebno se primijete neka djeca, odvoje se najčešće oni, koji su tu ljubav spoznali i kada život nije baš bio dobar prema njima.
Elsan je rođen sa srčanom manom čije posledice i danas po malo osjeća, dok njegov stariji brat ima autizam. Borba je mnogo lakša uz porodicu, te Elsan kaže da je drugi brat-student uzor, a otac se mnogo trudi da zaradi za pristojan život.
Za RTNK Elsan je govorio o svom životu, porodici, majci posebno.
Majčina uloga je najvažnija i najpotrebnija. Prostim dječijim jezikom i iskrenom emocijom, Elsan je sve u prepunoj sali Zahumlja naučio kako se majka voli i cijeni. Ali, njegove iskrene emocije rasplakale su prisutne.
Sa kolikom zrelošću jedno dijete govori o životnim problemima i majčinim brigama, čudili smo se.
Elsan je bio učitelj, a mi učenici.
“Ne posjećuje frizera, nema prijateljice….doručak, ručak, domaći zadaci, iznova i iznova kod ljekara, ne posjećujemo rodbinu da im ne smetamo jer brat bude nemiran….”, odzvanjalo je u našim glavama.
“Majka nema vremena da mi često kaže da me voli, ali ja njoj ipak kažem, onda me zagrli”, bio je nauk za sve prisutne da čvršće grlimo i više volimo sve oko sebe a posebno naše heroje, naše majke.
Pročitajte Elsanov rad, sigurni smo da vas neće ostaviti ravnodušnim:
Mama je glagol od glagola raditi
Ja sam Elsan, imam deset godina. Živim u jednom planinskom selu u Petnjici. Imam dva starija brata. Volim da učim i odličan sam đak. Jako sam radoznao. Svakog dana svoju učiteljicu zapitkujem o raznim stvarima, a i kod kuće takođe. Moja učiteljica je dobra i mnogo je volim.
Moj stariji brat ima autizam, a ja sam rođen sa srčanom manom. Imam i brata studenta, kojeg mnogo volim. On me svemu podučava i kupuje mi razne igračke i poklone.
Moja majka je drugačija od ostalih. Udala se vrlo mlada, od dvadeset godina i cijeli život je posvetila nama. Sa starijim bratom je posjećivala razne bolnice u pokušaju da mu pomogne, ali ništa nije uspjelo. On ne govori i ne ide u školu. Ima dvadeset dvije godine. Kada je napunio jedanaest godina rodio sam se ja sa srčanom manom i opet borba iz početka.
Bio sam u Beogradu na operaciji. Nakon toga imao sam česte kontrole. Majka mora da obezbijedi ljekove za mene i brata, svakodnevno da me prati. Često razmišljam o njenim neprospavanim noćima. Ustaje rano, loži vatruda zagrije kuću. Sprema doručak i tople napitke, sprema me za školu. Onda ide da hrani životinje, pa sprema kuću, ručak… tada ja dolazim iz škole i počnem da pišem domaće zadatke. A ona je opet tu da meni uvijek pomogne, da provjeri da li je sve u redu. Opet pred veče ide da hrani životinje i tako ona zivi već dvanaest godina. Svaki dan joj je isti.
Moja majka nema slobodnog vremena, da prošeta, da odgleda nešto na TV-u, da popije kafu sa drugaricama. Sve vrijeme je posvetila nama. Mog brata hrani i oblači jer on ne može sam. Tata ide u kupovinu i radi poslove vani.
Moja majka nema vremena za frizera, za zubara. Nikad nigdje ne ide. Sve što je boli trpi i kod kuće se sama liječi. Čak rijetko i rodbinu posjećujemo jer je brat često nemiran, pa ne želimo da budemo naporni drugima. Kad je raspust brat student i ja čuvamo najstarijeg bolesnog brata dok majka i tata rade na njivi.
Ako postoji neka titula za super mame ili neka nagrada za najbolju mamu na svijetu ja mislim da bi moja majka trebala da je dobije, jer je ona zaista najbolja!
