Pas po imenu Šarlota kome ne mogu da odredim rasu, ali mogu da vidim dobrotu koja mu je u oba oka stala.
Sa pjegama i sa psećom vjernošću.
Izgubili su se u šumi, bez vuka na sreću.
Svoju igru za život kako ja to vidim, među zelenim šipražjem i strminama brda i poluostrva Vrmac, u zelenom i vlažnom buđenju proljeća, igrala je djevojčica Kjara i pas sa kojim se otisnula u neku samo njoj znanu šetnju maštom vođenu, a mrakom i kišom praćenu i ko zna kojim sve strahovima ali i hrabrošću ova dva bića.
Mnoge opasnosti su vrebale u dvadeset-četvotvoro-satnoj pustolovini djevojčice i psa, čija mi igra za život najviše liči Aski iz Andrićeve pripovjetke pod nazivom Aska i vuk.
Ni iz daleka, ni iz bliza ovoj drami, se ne mogu nabrojati sve mogućnosti i svi rizici koji su proisticali.
I o tome niti mogu niti znam.
Rekla bih samo porasla si Kjaro u jednoj kišnoj aprilskoj noći u šumi do one zvijezde prave, zvijezde plave.
Porasla si do čovjeka i još dalje iza kraja do beskraja.
Sa prvim zrakom sunca poslije kiše, zlatokosa djevojčica je zablistala na čistini ispod brda u šumnarku kao cvjetić tih i fin.
Kiša joj je ušla u kosu, a u očima se ogledalo ono malo sunce koje joj je pomoglo da se nađe u zagrljaj dobrih ljudi.
A mnogi dobri ljudi su je tražili. Svi do jednog spremni da pokisnu, da se i sami strmoglave u škrape i bistijerne i u samu noć.
Ima na žaslost uvijek i onih drugih, dokonih najblaže ću reći, i onog neprevaziđenog našeg kurioznog iz malih mjesta pored mora. One malograđanske potrebe da se priča i puštaju vijesti bez provjere i da se muci staje na muku.
Riječi često lete oko nas i prosto odgovaraju nečijoj potrebi da lakomisleno obasipamo sebe i druge ne razmišljajući koje sve posljedice izazivaju.
Ta nesmotrenost s jedne, ali i tendencija da se prvi oglase i da sa društvenih mreža koje često umrežavaju neistine, izmišljotine, ćakule one prizemne, postalo je pravilo.
Postao je virus, ma infekcioja reću ću.
Što se god dogodi, po pravilu loše, eto ti priče, pređe i raspredanja .
U toj vejavici riječi, po sitemu rekla- kazala, reče mi jedan čovjek, nije nego, ali nijesi čula-čuo, bilo je u medijima, znam ja što je to i odajkle dolazi.
Nije to istina. Našli su je. Jesu, nijesu, ima psa nema psa.
Ko je prvi našao djevojčicu? Ko je prvi objavio, a ko ni riječi nije rekao i zbog čega, koja je teorija zavjere na sceni društveno političkoj i fejsbuk teatru, itd itt.
Nesporno da smo svi i oni koji su osvanuli u potrazi, kisnuli i bili sremni na sopstveni rizik i oni pored ekrana računara, televizija, radio prijemnika, portala iz kuća i sa posla, pratili i strijepili. I svi isto željeli.
Da se pronađe djevojčica.
Mora li svaka nevolja biti popraćena provincijalnim i najčešće dokonim, prizemnim pričama i besjedama, piskaranjem i lajanjem?
Kad će doći vrijeme, pitam se, da riječ ljudska postane ljubav, borba za dobro, veličina, ljepota, hrabrost.
Samo takvim riječima i istinom rađa se malo sunce u očima Kjare i mjesec u Šarlotinim sjetnim zenicama.
Oboje su sretno stigli kući.
Neka im bude toplo oko velikog srca .
Kjaro, na kušinu (jastuku), da što prije zabotaviš ovaj ružan san.
