Drugog dana FIATa odigrana je italijanska predstava GAIA autora Davida Sacco i Agate Tomšić. Ovaj projekat, u biti jedno ogromno vokalno-muzičko istraživanje za cilj ima podizanje svijesti o suštinskom problemu ljudske egzistencije – klimatskim promjenama koje su uzrokovane prirodnim katastrofama, zagađenjem i eksploatacijom naše planete, a uzročnik je sam Čovjek.
Autori dijele performans na tri čina.
Kosmologija (naučno i filozofsko učenje o nastanku, prirodi i svrsi svemira) čini prvi dio koji se oslanja na Heziodovu Teogoniju. Teogonija je Heziodov spjev u 1022 heksametra i uz Ilijadu i Odiseju predstavlja najstariji izvor grčke mitologije. Ovo je u stvari prva grčka mitološka sinteza koja govori o postanku svijeta i rodoslovlju bogova.
Tako nam i na samom početku predstave naša protagonistkinja, Gaia, sama majka Zemlja, govori o postanju svijeta i svemira kroz mitologiju. O jednoj harmoniji nastaloj iz haosa, o svijetlu koje je proizašlo iz mraka. Dramatični ton naratorke, mrak kroz koji je pokušavamo nazrijeti, ima gotovo bioskopski efekat, te imamo dojam da gledamo početak nekog filma iz žanra fantastike. Kosmologija završava simboličnim činom rađanja Čovjeka. Gaia (Zemlja) rađa Čovjeka i tako lagano uklizavamo u drugi čin.
Antropocen. Antropocen je geološka epoha koja datira od početka značajnog uticaja ljudi na Zemljinu geologiju, ekosisteme i antropogene klimatske promjene. Ovaj termin označava kolektivni efekat čovječanstva na planetarni ekosistem. Posljedice su masovno izumiranje bioloških vrsta, ugrožavanje ekološke ravnoteže i klimatske promjene. Čovjek je u posljednjih nekoliko decenija u tolikoj mjeri izmijenio planetu na način na koji su za to u prošlosti bile potrebne desetine miliona godina, a bespovratno smo nanijeli štetu Zemlji u periodu industrijske revolucije. Grubo prevedeno, antropocen era znači "doba ljudi".
U ovom dijelu, desetak performera sa maskama dinosaurusa na sebi izvikuju sve pošasti današnjice, verbalizuju sve ono na što se savremeni ćovjek neprestano žali, a po tom pitanju ne čini ništa. Porast temerature, zagađenje vazduha, ugrožene biljne i životinjske vrste, porast oboljelih od raka, poplave, požari, zemljotresi, superćelijske oluje, zagađenje vodenih površina, topljenje glečera... samo su neke od izgovorenih sintagmi.
Maske dinosaurusa na ljudima nam ukazuju na jezivu mogućnost izumiranja koja nam je neizbježna ukoliko ne shvatimo ovaj apel za Planetu ozbiljno.
S vremena na vrijeme vidimo djecu koja se bezbrižno igraju i koju smo dužni zaštititi i za koju smo dužni osigurati budućnost u kojoj neće ostati bez vode za piće i čistog vazduha.
Tražeći odgovorne za situaciju u kojoj se naša planeta i mi na njoj nalazimo, autori pronalaze da su to kapitalizam, kolonizacija, nejednakost, moć, novac, konzumerizam, eksploatacija i Čovjek. Glumci izvikujući ove parole deklamativno i pamfletski pozivaju na odgovornost Vlade. Sve Vlade bez razlike da se pozabave ovim problemom i da ga shvate ozbiljno.
Ekonomija ili Ekologija, postavljaju pitanje. Da li jedno isključuje drugo pitamo se dok nam odgovor na dilemu stiže u replici jednog od aktera. „Vratimo se etimologiji riječi Ekonomija što na Grčkom znači – Umijeće vođenja domaćinstva i nećemo pogriješiti“
Iako je nesumnjivo veoma važna tema kojom se ovaj eksperiment bavi, u stvari možda i krucijalna za opstanak ljudske vrste i kao takva nešto što se mora čuti, o čemu se mora govoriti i što mora biti i u našem (pozorišnom) umjetničkom fokusu, ako govorimo o njenoj izvedbenoj vrijednosti i u domenu pozorišne umjetnosti, ovaj performans je tek nešto prošireniji pamflet i manifest boraca za zaštitu društvene sredine, sa naracijom koja uzima primat nad ostalim dramskim sredstvima, što ih čini nedovoljnim.
Još jedna manjkavost predstave je podrazumijevanje predznanja, dakle od publike se očigledno očekuje da ima predznanje o mitologiji, ekologiji i kosmologiji, daleko veće od onog koje podrazumijeva opšte obrazovanje, što onemogućava da se predstava shvati i doživi onako kako je, vjerovatno, mišljeno. Čak i autorka ovog teksta je prilikom pisanja kritike više od pet puta morala da konsultuje literaturu i internet kako bi imala puni doživljaj viđenog.
Najupečatljivje rediteljsko rješenje predstave „Gaia“, koje nas kao šamar otrježnjuje je aktivistička verzija pjesme „Bella Ciao“, odnosno na istu muziku otpjevane riječi koje apeluju na nas da se probudimo i spasimo našu Majku Zemlju od nas samih. Spoznaja da je u stvari najvažnija revolucija kojoj se svi moramo priključiti, revolucija za spasenje Zemlje, za spasenje nas samih, za spasenje naše djece.
Posljednji čin je čin samog poklona glumaca i zove se – Nakon apokalipse. Taj čin služi kao upozorenje i poziv. Posljednji vapaj.
Završiću citatom Serena Kjerkegora upotrijebljenog u samoj predstavi:
„Dogodilo se na pozornici jednog pozorišta da su zavjese počele gorjeti. Klovn je o tome obavijestio publiku, a ljudi su mislili da je to šala i aplaudirali. On je ponovo izašao, a urnebes je bio još veći. Tako će, smatram, i svijet propasti uz sveopšte klicanje šaljivih glava koje vjeruju da je sve igra.“
