Gorica je u plamenu.
I ne bi to bilo toliko bolno, da uzrok nije ljudski faktor. Da to nije ostvarenje nečije bolesne zamisli i želje za uništenjem onoga što ne smatra svojim. Ni važnim.
Zamišljam tu izgubljenu dušu, koju je već odavno ispunio gar spaljenih snova i neostvarenih ambicija. Zamišljam kako joj plamen vraća osmijeh i kako joj raste uzbuđenje zbog predstojećeg razornog plamena. Sreću izaziva pomisao na sivo nebo, gusti dim, miris paljevine i nesreće. Osjećaj blaženstva stvaraju slike zgarišta, uplakanih Podgoričana, umornih vatrogasaca.
Pokušavam da zamislim okruženje u kojem je rasla ta izgubljena ljudska duša. I, razlog zbog kojeg je ostala tako mala. Tako bijedna. Da bi svoju veličinu potražila u plamenu i crnim oblacima koje je izazvala.
Požar na Gorici je ugašen. Ali ožiljci su ostali.
To ne može biti dijete rođeno u Podgorici. Ne može se jednim potezom spaliti uspomena na porodične šetnje koje su tradicionalno počinjale oblačenjem najljepše odjeće i pored bojazni da će se isprljati. Na ponosno šepurenje roditelja Ulicom slobode dok smo razdragani trčkarali ispred njih, iščekujući sladoled. Na najljepši ukus vanile i malage pomiješan sa šampitom i naša umazana lica dok nas majke ljutito brišu maramicom i prijete da je to posljednji put da su nam to dozvolile.
Na nastavak šetnje ka srcu grada, Gorici koja bi nas prigrlila nježno kao majka, da nas privoli da joj stalno dolazimo. Na bat naših koraka kojima smo ispunjavali njenu šumu i staze, i tako proizvodili melodiju koja je odjekivala trgom.
Orila se pjesma i dječiji smijeh kao znak da je Gorica bila i ostala simbol života u Podgorici. Na prve stidljive poljupce na klupama skrivenim u krošnjama drveća, isprepletene prste, čežnjive uzdahe i emocije koje nijesmo razumjeli. Na prve izlete na vrhu, sendviče od najjeftinijeg mesa, sokove na razblaživanje i veličanstveni pogled na naš grad koji je svaki trenutak činio posebnim. Na prvo valjanje po travi, uzburkanu strast, i "nemoj, vidjeće nas neko!"
Na prve treninge i slatko iščekivanje da onaj ko treba, primijeti prve rezultate. Na korišćenje svake prilike da istaknete "da ste sad s treninga".
Na prve korake naše djece i duge vožnje kolicima po hladovini kako bi udisali čisti zrak i tračak našeg djetinjstva.
Na ljubav prema svom gradu, svakoj ulici, stazi, svakom djeliću mjesta koje te odgajilo u svom okrilju. Milovalo te kao majka. Štitilo kao otac. Bodrilo kao najbolji prijatelj.
Onaj ko je rastao u Podgorici, nije mogao odbaciti sve što mu je ona dala... I, zapaliti prvi travku.
Onaj ko je rastao u ljubavi, nije mogao pokazati svoju prazninu i pokušati da je popuni uništenjem.
Onaj ko je rastao u sigurnom i toplom okruženju, ne nalazi zadovoljstvo u toploti plamena i njegovoj razornoj moći.
Onaj ko je rastao uz pjesmu, nije mogao uživati u zvuku koji proizvodi pucketanje vatre koja guta stabla koja su posadili njegovi preci za nova pokoljenja.
To je učinio onaj ko nije spoznao snagu i ljepotu ljubavi. Prema svome gradu. Prema svemu što taj grad krasi. Što predstavlja.
To je učinio onaj ko nije vjerovao u moć ljubavi i snagu jedinstva. Jer su se, u želji da je spasu, ujedinili vatrogasci, zaštitari i građani. Pritekla je pomoć i iz vazduha i sa kopna, da nam sačuva uspomene. Da nam sačuva budućnost. Našu Goricu.
Orila se pjesma i dječiji smijeh kao znak da je Gorica bila i ostala simbol života u Podgorici.
Požar na Gorici je ugašen. Ali ožiljci su ostali.
Oni manje važni, na ogoljenim padinama našeg brda. I oni će se zacijeliti. Obnovićemo šumu. Vratiti joj život. Udahnuti joj ljubav, da zaboravi ovo nedjelo koje joj je pričinjeno. I našu nemoć da to spriječimo.
Ali što ćemo sa ožiljcima koji ostaju na nama, kao Društvu?
Što ćemo preduzeti kao Društvo da bi se okrenuli stvaranju, a ne uništenju?
Kako ćemo oprostiti sebi što smo toliko omanuli, da su naša djeca svjedoci ovakvih nedjela? Ili njihovi počinioci?
Kako ćemo objasniti djeci da je ovaj bijes samo puka posljedica odrastanja bez ljubavi, jer za jučerašnje slike drugog objašnjenja nema?
Kako ćemo naučiti djecu da se domovina čuva kada se svi toliko trude da je unište? I ne samo vatrom. Postoje i drugi mehanizmi koji razaraju još opasnije. U temelju. Urušava se sistem obrazovanja, vaspitanja, osnovnih vrijednosti.
A tu ne pomaže voda (majko).
Tu samo ljubav pomaže.
A ljubav je, dragi moji, splamćela odavno.
I niko je ne obnavlja.
Tu cijenu platiće oni koji će na ovaj svijet tek doći. Pitajući se da li smo im na tom zgarištu ostavili išta, osim tereta da budu bolji od nas.
A, to im neće biti teško.
