Hiperinflaciju devedesetih godina prošlog vijeka sada je zamjenila dužnička kriza. Kratak period rasta društvenog proizvoda baziran na kreditima i špekulativnom tržištu nekretnina donio je na kratko dugo očekivani osjećaj vrijednosti i napretka nakon izgubljenih devedesetih. Jedna od najmalobrojnih država svijeta imala je najkraći period razvoja- godinu i po, dok se najmnogoljudnija zemlja svijeta još uvijek razvija po stopi od osam odsto na godišnjem nivou. Predviđa se da će se Crna Gora razvijati po stopi od 0,5 procenta u narednih pet godina. Dugo očekivani red za ulazak u zajednicu evropskih zemalja, a u kojoj su već odavno države koje su bile daleko iza nas u tom redu, mogao bi biti taman za pet do deset godina što znači da ćemo im se pridružiti isti kao što smo i danas – kao industrijski bogalji.
Da pojasnim- od 2003. počinje ekonomski preporod Crne Gore koji karakteriše ubrzana privatizacija koja opet kulminira u masovnoj vaučerskoj raspodjeli društvenog bogatstva u privatnu svojinu (crvena privatizacija), kao i nagli razvoj preduzetničke svijesti koji će okončati u građevinskom bumu. Kroz ekonomsku istoriju utvrđeno je da je u ekonomskim ciklusima građevinarstvo posljednja industrija koja se aktivira, a u našem slučaju zahvaljujući kreditnoj ekpanziji doživljava vrhunac na samom početku ekonomskog razvoja. Razlozi našeg kratkog napretka leže u lakomislenosti, činjenici da u odsustvu dugoročnih vizija razvoja posežemo za kratkoročnim špekulacijama koje se završavaju u korist onih koji ih je dozvolio na prvom mjestu, a na štetu svih, makar u njima i ne učestvovali. Podsjetiću na piramidalne banke, špekulacije sa hartijama od vrijednosti, špekulacije sa nekretninama koje su vrlo brzo dugoročno uništavale ta tržišta. Liberalizacija, privatizacija i kreditna ekspanzija sa “eldorado” administracijom doveli su nas pred vrata bankrota. Kamata na kamatu zarad potrošnje.
Očigledna je nepromišljenost društvenih i političkih elita da će ad hoc rješenjima, zasnovanim na političkoj demagogiji, oslonjenim na neodgovorne i umišljene mantre dvorskih ekonomista, izbjeći osnovne postulate ekonomske nauke. Ekonomija kao društvena nauka ne može biti dokazana u eksperimentalnom procesu niti deduktivno dokazana osim uz pretpostavku ceteris paribus (da su ostale stvari nepromijenjene). Zaboravljamo da su naši resursi ograničeni uz prisustvo oportunitentnog troška, i to troška usljed neodgovornog investiranja koje nas dovodi do takozvanog problema glavnog agenta tj. Vlade. Zahvaljujući njoj mi smo se našli u pogrešnom eksperimentu i u trošku, a sa posljedicama globalne ekonomske krize satjerani smo u ćošak, bez nade za brzim oporavkom.
Vladajuće elite su odbacile teoriju društvene svojine i javnog dobra, a samim tim se odrekli socijalističkih ideja na kojima počiva njihov osnovni politički moto. Oslanjajući tako vulgarnu liberalnu ekonomiju na priliv stranih direktnih investicija u svrsi pokretanja ekonomije, a u nedostatku istih spremni su da prihvate, usled neznanja ili korupcije, bilo kakve investitore koji ni pod ovakvim uslovima nijesu htjeli da razviju gotovo niti jednu značajniju grinfild investiciju. Niske poreske stope i gašenje crnogorske industrije dovele su čitav koncept pred kolaps i posegnuli su za reketiranjem građana i to taksama na telekomunikacione usluge.
Potreba za drugačijim promišljanjem je danas potrebnija nego ikad. Svrstavajući se u red evropskih zemalja, naše socio-ekonomsko bogatstvo biće izloženo još jačim udarima nepokolebljive borbe za rastom društvenog standarda, makar po cijenu našeg ekonomskog pokoravanja. Strategija naše odbrane i budućih napada mora biti na znanju, koje je u ovom momentu limitirajući resurs naše ekonomije. Po definiciji jednu ekonomiju čine zemlja, kapital i ljudski resurs, a kada znamo da imamo dragulj mediterana, najviše obradive površine po glavi stanovnika, novca u izobilju, tada shvatamo da jedini limitirajući faktor naše ekonomije jesu zaposleni ili nezaposleni. Konačno je to shvatio i naš dojučerašnji i budući premijer, sada u funkciji lidera partije koji je u predizbornoj kampanji obećao 40.000 novih radnih mjesta. Pritom, vjerujem da je to ostvarivo, ali se pitamo zašto je čekao do sada da stavi u pogon sve resurse sa kojima ovo društvo raspolaže i tim aktom kreirao potrebu za još 40.000 radnih mjesta, koje bismo inače morali uvoziti. Međutim, ako je to znao čitavo vrijeme, znao je i da rad oslobađa, pa samim tim slobodan čovjek ne bi trpio zulume koje smo pod njegovim vođstvom prošli.
Konačno, evo i objašnjenja za konstataciju da je novca u izobilju. Uzimajući euro kao valutu, odrekli smo se kontrole nad njihovom količinom a prihvatili smo njegovu vrijednost. Vrijednost je izražena i u eskontnoj stopi koja iznosi jeda odsto u EU zoni. Vrijednost našeg eura je 9 odsto (poslovična kamata na državne obveznice preko kojih se dodatno zadužujemo), iako je stopa inflacije (ceteris paribus) u EU zoni tri odsto, a kod nas 3,9 odsto (Monstat). Pritom, Crna Gora se može zaduživati dokle god kamatne stope u EU ne budu izjednačene sa crnogorskim. Uspijevajući izmirivati obaveze anuiteta državnih obaveznica uz disbalans na tekućem računu od čitavih milijardu eura (odnos uvoz/izvoz), crnogorsko društvo uspjelo je da po zvaničnim državnim pokazateljima devalvira euro. Eura Neura imamo u izobilju.
Usput, Robijaševa dilema i Teorija igara nijesu pitanja koja bi našu provincijalnu neoliberalnu školu i njene sljedbenike trebalo da brine, iako su to teorije bez kojih je danas nezamislivo odlučivanje i o tako kompleksnim pitanjima kao što je nuklearno razoružavanje, a da ne govorimo o dilemama sa kojima se suočavamo ispred ekstremne prirodne ljepote kao što je crnogorska. Zato je pored ostalog i pitanje svih pitanja - do koje mjere uništiti naše prirodne ljepote u korist našeg evolutivnog napretka.
Po mišljenju naših vladajućih elita - neograničeno, što nas dovodi do zaključka da tog resursa imamo u izobilju. U konačnom, pitanje glavnog agenta (VLADE) koji se doslovce pridržava naopakog shvatanja Smitove “nevidljive ruke” za regulisanje ekonomije ili takovog pristupa da Vlada treba da u bukvalnom prevodu digne ruke od ekonomije, dovelo je do to toga da je Vlada upravo to i učinila, jer nije u stanju da stavi u pogon sve raspoložive resurse ovog politički raspolućenog društva - koji bez dugoročnih vizija razvoja srlja u evolutivno posrnuće. Ispada da su se izgubili u prevodu.
