Džoanikije, kapo crnogorskog ganga svetosavske bratije, dostavljen je helikopterom u manastir, s njim i Don Porfirije, kapo di tuti kapi pomenute bratije. Naravno, uz tešku oružanu pratnju uniformisanih maskiranih lica sumnjivog državljanstva i lica sumnjivih fizionomija u civilu.
Dostavljeni su sve sa pancir dekicom preko kamilavki da ih ne vidi snajper. A i da ne vidi Gospod kako prilaze svetinji i svetome obredu. Međutim, Gospod ih je vidio i spremao se da ih šine munjom, ali nije mogao da nanišani od oblaka suzavca iznad Cetinja. Kad se razbistrilo, bilo je kasno jer su bili pod zaštitom manastirskih gromobrana, a Gospod nije želio poslati potop ili zemljotres jer bi bilo nevinih žrtava. A i na čudo bi ostao od one Pisonero, Pope, ambasadora Kvinte i crnogorskih NVO iz politprodakšn odjela medijskog koncerna Vijesti zbog tih neliberalnih i nedemokratskih poteza. Ali nije gotovo, Ruka Gospodnja nije Dritanova ruka, nezaustavljiva je.
I onda je počelo antikanonsko jeretičko služenije i Džoanikije je prišao Porfirogenetu i izgovorio zakletvu riječima „baćo tua mano Don Porfirije“ i ovaj ga je ustoličio. Na to je hor nekoliko desetina kriminalaca, Zvezdine navijačke bagre, svi iz Nikšića, Beograda i vascele Srbije i Hercegovine počeo da kliče: dostojan, dostojan! Jebeš to dostojanstvo, Džoanikije, kad si ga od njih dobio, jebeš duše kojima ste ti i Porfirije duhovnici, kad ste u svetinju dostavljeni onako kako je Eskobar dostavljao kokain i kako je kongoanski car Bokasa dostavljen na krunisanje u Kinšasu.
U čast ustoličenja odjekivale su kanonade bacača suzavca i na Cetinju je nastupio Armagedon. Oslijepljeni ljudi su padali po ulicama i gušili se u smradu vaše sekte. A onda čujem izađe poslanica apostola Dritana : „Najvažnije je da je sačuvan mir i vjerska tolerancija“. U tom trenutku, onako rasplakan i ubalavljen od kašlja i šmrcanja od suzavca pomislio sam da nijesam na Cetinju, no na nekom ostrvu u Dalmaciji gdje su ona luda narkomanska partijanja.
Nije mi ni čudo, premijer nam je na prepečenici, Bečić na kovidu, Dritan na spidu i dvadeset jednom milionu, a šef cijele ove parade Picousti Pol Pot na ekstaziju i pravi Kambodžu od Crne Gore, a mi kolektivno na suzavcu. I onda, dok sam još šmrkljao, prikazuju na TV odlazak jahača apokalipse sa Cetinja na svečani ručak u Podgoricu koja je sramno šapatom pala. Premijer u delirijumu nešto cmizdri, žalovan što mu nijesu dali da poljubi helikopter.
No, nije ovo završeno, jadnici. Gorski vuci Crnogorci znaju da, ako pristanu na kavez, postaju obične džukele. Belveder nije pao, pa neće pasti ni Cetinje. A Albanac koji pogazi besu postaje - politička biza, a oni koji slijede - politički kučići rase dodž (domaća obična džukela). Smetaju vam kriminalci DPS-a, a ne smetaju kriminalci SPC-a; hapsite Veljovića koji, kao i cijeli manekenski odred DPS-a, nije bio bitan na Cetinju. Bitni su oni buntovni građani. Da su mladost spremali profesionalci, strva vam se ne bi znalo od bježanije.
Ne hapsite pripadnike BIA i Kobri iz Srbije, koji su komandovali ovim ludilom i digli helikoptere koje smo dobili od NATO. Ko zna, možda imate i pravo: kad popovi ne poštuju ni Boga ni Sveto pismo ni kanone, što bi vi poštovali Ustav i zakone i Ugovor o pristupanju NATO. Ali ne bahatite se, čak i ako zapalite manastir, a ne samo oskrnavite, u slavu Gospodnju obnovićemo ga do zadnjeg kamička na vatrom raskuženim temeljima. I ponovo učiniti ovu zemlju građanskom, demokratskom, sekularnom i proevropskom uprkos amneziji EU birokratije i diplomatije. To će izvesti ova divna mladost sa barikada svih vjera i nacija.
Cetinje, hvala ti za sve. Za pobunu i divnu mladost, za prijateljstvo kojim ste nas dočekali. Za žene ispred barikada i one koje su po gradu iznosile ispred kuća lavore sa vodom i sirćetom da peremo oči od suzavca. Ne tuguj noćas, Cetinje, gore glavu, ovo je samo prva pobjeda. Gorski vuci neće u kavez. Nastavak slijedi na zakazanoj sjednici Skupštine opštine Cetinje na kojoj je planirano donošenje odluke o ustupanju manastira, kao gradske svojine, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Slobodno zovite odmah Sergeja „nejakog“ i Rukoljuba „bez zemlje“.
I neka čuju: ,,Mi smo protiv ugnjetača/ I njihovih pomagača/ Legionara i fašista/ Aj Karmela/ Aj Karmela/ Legionara i fašista/ Aj Karmela/ Aj Karmela/ Želja nam je samo jedna/ Da fašista više nema/ Mi nemamo avione/ Tenkove ni kamione/ Aj Karmela/ Nestaje nam municije/ Hladan vjetar poljem brije/ Aj Karmela/ Ne mogu nam bombe ništa/ Ni oluja niti kiša/ Gdje se ova pjesma čuje/ Aj Karmela/ Aj Karmela/ Tamo srce pobjeđuje/ Aj Karmela/ Aj Karmela“.
