Posjeta Pragu je došla nenadano – kao uzgredna ideja tokom ponovnog susreta sa ambasadoricom Češke u našoj zemlji, Janinom Hrebičkovom, koja se potrudila da češki prijatelji, iz organizacija i instituta koji se bave vanjskom i bezbjednosnom politikom, organizuju moje prezentacije i panel diskusije na generalnu temu “Crna Gora i Zapadni Balkan poslije agresije Rusije na Ukrajinu”. (Hvala, poštovana Janina!)
Drugi put ćemo o razgovorima i o sagovornicima u ta četiri praška dana. Za to će biti potrebno malo istorijske distance.
Jaroslav Hašek
Još uvijek sam, dakle, na jednom od mjesta vezanih za nevjerovatni život Jaroslava Hašeka, sa životnim vratolomijama i ludorijama sa samog ruba pameti, tog osnivača “Partije umjerenog progresa u granicama zakona” – upravo se tako zvala – i pisca vanvremenskog humora, ali i sprdnje ljudskoj gluposti i zlobi.
“Osudy dobrého vojáka Švejka za světové války”, sa ilustracijama Jozefa Lade, dar od mog oca, je jedno od fascinantnih djela iz godina moje najranije mladosti. Ko zavoli Švejka mora biti ciničan prema svijetu u kojem živimo. Ili biti bar malo “anarho-liberalan”. Ili oboje.
Đe li je sjedio komesar iz tzv. Oktobarske revolucije, tj. rata koji je slijedio tom Prevratu, ili državnom udaru, da budemo precizniji, i pisac “Bugulme” (“Iza linija: Bugulma i ostale priče”)?
I dok pijem plzensko, “hladinku”, u sjećanje mi dolaze urnebesne scene iz Bugulme, tog zapisa sa autobiografskim elementima, u kojima se komesar Hašek bori protiv sektašenja i zastranjivanja ratnih komandanata tog grada, kojima je svrha života i “revolucije” u tome da strijeljaju svakog sumnjivca i “nepodobnog” člana iz sopstvenih redova, i to što više njih, bez razloga i bez povoda. Tj. sa razlozima i povodima koji se vazda lako nađu. (Znaju to i Crnogorci, majstori smo u tome, i u starim vremenima, i danas. Imamo mi “Kožuh sa pola rukava”, da ne zaboravimo.)
“Bugulma”, baš kao i “Dobri vojnik Švejk”, tjera na smijeh, iako su priče i situacije, ljudi i događaji – tužni, upravo tragični. Hašek je i to preživio. Veliki Hašek.
Jan Palah i Jan Zajic
Poslije šetam Pragom, obilazim i skromni spomenik Janu Palahu. Tj. Janu Palahu i Janu Zajicu. (I Zajic, koji je manje znan, se spalio u znak protesta zbog sovjetskog upada u Čehoslovačku 1968.)
Kažem prijatelju: u našoj političkoj kulturi ima ljudi koji bi i taj čin proglasili“samoreklamerstvom”, “mediomanijom” i neoprostivim “egocentrizmom”. Ne valja se isticati.
Sjećam se mog prvog boravka u tadašnjem glavnom gradu Čehoslovačke. Godina je 1987, a ja sam na čelu dvočlane delegacije, koja prisustvuje kongresu SČM – Savezu češkoslovačke mladeži – kako se tada zvala komunistička omladinska organizacija – bliska, naravno, sovjetskom KOMSOMOL-u.
U “svečanom” sam “predjedništvu”, postavljenom, kako se to na kongresima radi, iza govornice – zajedno sa drugim “šefovima delegacija” gostujućih organizacija. (Tog februara 1987, međunarodni sekretar Omladine Jugoslavije, SSOJ, ima napunjenih 26 godina i odjeven je kako je dolikovalo jugoslovenskim omladincima – džins i skijaški džemper “Rašica”.) Ispred mene je, sjećam se, kubanski kolega, Alehandro Rubiana (poslije će biti ministar vanskih poslova kastrove Kube).
Kongres pozdravlja Gustav Husak, predsjednik Čehoslavačke (1975-1989) i prvi sekretar Komunističke partije (1969-1987), kojem su i prvu i drugu funkciju donijeli sovjetski tenkovi.
I kada Husak pomene u govoru Klementa Gotvalda i “revoluciju iz 1948” (još jedan državni udar, zapravo, kada je, uz pomoć SSSR-a i definitivno uspostvaljena komunistička diktatura u Čehoslovačkoj), svi iz svečanog predsjedništva ustaju da aplaudiraju. Plješće i drug sa Kube, zajedno sa nekih dvije ili tri hiljade delegata na kongresu, koji sjede u velikoj sali ispred nas, jednoobrazno obučeni (ali svi!) – u braon sakoe, plave košulje i crvene kravate.
I traje taj ritmični aplauz, a ovaj u šarenom džemperu sjedi – i ne aplaudira.
To izaziva gotovo paničnu reakciju prevodioca – jer na uvetu imam jednu “kapicu” – slušalicu sa malim zvučnikom iz kojeg dopire prevod na srpsko-hrvatski – sa jedva čujnim (češkim ili slovačkim?) akcentom: “Oni sada aplaudiraju Komunističkoj partiji Čehoslovačke!” Uzalud. Sjedim i dalje, prekrštenih ruku. Ne mogu da ustanem na sovjetsku i staljinističku 1948. – ja predstavljam Jugoslaviju!
Poslije mi je Kitica Slade (tako se zvala đevojka iz Trogira, koja je bila moja pomoćnica za zemlje Istočnog bloka) ispričala kako je na balkonu, đe su sjedjeli svi inostrani gosti, članovi delegacija, bila opšta pometnja i smijeh. Moj prijatelj, još i danas, Lućano Veki (Vecchi), kasnije europarlamentarac, ispred Partito Democratico, a tada međunarodni sekretar FGCI, Federacije mladih komunista Italije), viče ostalima “Pogledajte što radi Mićo!”.
Onda sam italijanskim i španskim prijateljima, sa kojima smo tada imali najbolju saradnju, sav važan i ponosan, objašnjavao da ne mogu na to da ustanem, jer bih izdao i naše i češke i slovačke pisce i ličnosti koje volim: Hašeka, Hrabala i Čapeka; ubijenog ministra vanjskih poslova (baš te 1948) vanjskih poslova, čuvenog Jana Masarika; pa i Rudolfa Slanskog, prvu žrtvu staljinsistčke čistke, 1952. godine; pa onda i Aleksandra Dubčeka, Slovaka, vođu “Praškog proljeća” i, na kraju i na početku, velikog Vaclava Havela. Izdao bih i jugoslovensku 1948. i “ne” Staljinu, kažem.
Nisam našao tu zgradu đe je bio kongres, ovoga puta. Valjda ću se vraćati u Češku i Prag, mislim. A moram i jedan grob da posjetim.
Karel Čapek
Grob pripada mom najdražem piscu, Karelu Čapeku.
Savremenik i prijatelj oca pomenutog Masarika – Tomaša Masarika, prvog predsjednika Čehoslovačke – i autor nenadmašnog anti-utopijskog “Rata ljudi protiv daždevnjaka” i mnogih drugih antologijskih stvari (čovjek je, pored ostalog, izmislio riječ “robot”, u romanu “R.U.R.”), putopisa, fantastičnih novela i priča (lista je vro duga i sadržajna!), ali i profetskog eseja “Zašto nisam komunista”, napisanog 1924, nije dočekao da ga ubiju nacisti, u okupiranoj Čehoslovačkoj. Umro je decembra 1938, prije nego što je Gestapo počeo da vrši egzekucije po spisku na kojem je njegovo ime bilo pri samom vrhu. Kada su došli da ga uhapse, Čapek je već nekoliko mjeseci bio počivši. Gestapo nije ponovio omašku kada je u pitanju bio njegov brat Jozef, inače ilustrator mnogih Karelovih djela. On je odveden je u koncentracioni logor Bergen-Belsen, đe je ubijen 1945.
Totalitarni umovi ne vole slobodne ljude, a Čapekovi su prezirali i naciste i staljiniste.
Grob Karela Čapeka, na Višegradskom groblju, u Pragu, đe je sahranjen zajedno sa ženom Olgom, je poseban. Na njemu piše: “Ovdje je trebalo da bude sahranjen Jozef Čapek. Grob je daleko.” Ne znam za tužniji epitaf.
Čapek (i ostali češki pisci, istina) mi je, nenadano, pomogao tokom moje zvanične posjete Pragu, u svojstvu ministra inostranih poslova Crne Gore.
Diplomatske aktivnosti u susret našem referendum su uveliko u toku i mi smo u Pragu – februar je 2005. I opet je mala delegacija – ministar i dvoje ljudi (taj ministar je, inače, putovao sa 1,17 članova delegacije u prosjeku, odgovoriće, zvanično, Ministarstvo inostranih poslova na ljutiti upit izvjesnog poslanika Danilovića, koji mjesec ranije, zašto ministar inostranih tako puno putuje?), đe me čeka češki kolega Ciril Svoboda(Swoboda).
Dakle, u Ministarstvu smo vanjskih poslova Češke, u Palati Černin, i domaćini nam pokazuju prozor sa kojeg je Jan Masarik “skočio” u smrt. Tj. bio gurnut, što je nepobitno utvrđeno tek u trećoj istrazi (1990. godine) povodom njegovog iznenadnog gubitka u martu te tragične 1948. – godine kojoj nisam htio da aplaudiram.
Sjedimo poslije (pošto sam nasamo razgovarao sa kolegom ministrom), na ručku. Domaćin je Svobodin pomoćnik, Petr Kolarž, sa kojim ću biti kolega ambasador u Vašingtonu, dvije godine kasnije. Delegacije ne sjede jedna naspram drugoj, jer ne pregovaramo, nego ručamo, pa smo raspoređeni unakrs – moji saradnici do Kolarža, a njegovi do mene. Znam da je desetak dana prije mene u posjeti bio moj “srpski kolega”, ministar spoljnih poslova Državne zajednice Vuk Drašković. Prepoznajem neke od njegovih teza u početnim pitanjima domaćina.
I odlučujem se da ne vodim polemiku – ni sa odsutnim Draškovćem, niti sa prisutnim češkim kolegama – već da pričam o svemu što ste pročitali iznad, uvaženi čitaoče, samo malo duže i detaljnije.
(Poslije ručka sam, naime, na panelu u Radio Slobodnoj Evropi, dugi razgovor sa novinarima. Sjetiće se toga Beba Marušić i Srđan Kusovac. U praškom studiju oduševljenje, a u podgoričkom, po povratku, pitanje što je ministar tamo govorio, pa su svi oduševljeni. Čuđenje traje sve do danas, pa me nena u sadržajima RFE u Podgorici. Ali sam zato ponekad u “Mostu Radija Slobodna Evropa”, koji godinama vodi Omer Karabeg.)
Smijaćemo se svemu tome, poslije, u Vašingtonu, ambasador Petar Kolarž i ja. Čak nisam zaboravio da obavijestim češke prijatelje da je moja tašta porijeklom Čehinja i da sam u svojevrsnom “konfliktu interesa” … Ponekad je i izbjegavanje konfrontacije korisno, mada ja još uvijek pokušavam da savladam tu vještinu.
Moj improvizovani hvalospjev češkoj literaturi nije tada ugrozio naše odnose sa češkom diplomatijom. Naprotiv. Posjeta ministra Svobode Crnoj Gori – ako se dobro sjećam, pola godina kasnije – bila je jedna od korisnijih za nas, u jeku priprema za odluku o referendumu, o njegovim pravilima i datumu održavanja. Čak se, na kraju, desio na neki manji kvar na avionu gostiju, pa smo iskoristili vrijeme, dok ne stigne drugi avion iz Praga, da odemo do Svetog Stefana. Taj je ručak bio i o politici i o literaturi, ali crnogorskoj, ovoga puta.
A to su komplikovane stvari, kao što znamo. I literatura, i politika. Za prvu je teško definisati veličine, osim onih opšteprihvaćenih i “nespornih”. Tj. onih za koje se ne usuđujemo da protivurječimo.
Za drugu – politiku – stvari su mnogo teže i mučnije. Kako za prošlu, tako i za aktuelnu. Za aktuelnu posebno.
Ni u jednoj, ni u drugoj oblasti Crnogorci ne opraštaju uspjeh. Uspjeh nije garancija priznanja. Pizma je naša originalna riječ, teško prevodiva kvantifikovana zavist.
Pokušavam da je prevedem češkim prijateljima, koje sam upoznao tokom ovog boravka u Pragu. Pomaže mi i moj drug, Izudin Gušmirović, naš Bjelopoljac, praški student i službenik češke državne agencije koja se bavi promocijom češke privrede.
Nekako smo objasnili. Pizma je to!
I tako, proljeće u Pragu je lijepo i sjećanja onda izgledaju još ljepše. A sjećanja su uvijek sadržajnija od njihovog opisa. U tome je valjda suština njihove ljepote.
*
Povratak u Crnu Goru je protekao uobičajeno. Nešto od toga što me je sačekalo sam vam već ispričao. Između redova je, pa se ne vidi najbolje. Ali je tu.
Ne mora ni sve direktno da se kaže. I tu ću vještinu možda savladati, jednom. Nikada nije kasno, makar bilo beskorisno.
A i ako ne savladam – velike štete!
