Savremenom čovjeku vjerovatno je na pomen ekstremizma prva pomisao vezana za djelovanje radikalnih vjerskih i političkih grupa, uz terorizam kao manifestacioni oblik. Naravno, osnovno značenje se pretežno vezuje za djelovanje koje odskače od proklamovanih društvenih i moralnih postavki. Lutanje u stavovima može ponekad odvesti čovjeka iz jedne krajnosti u drugu. Kao dobar primjer za takva tumaranja može poslužiti sudbina kralja Nikole i sa njim Crne Gore.
Svoje nerealne ambicije o zaposijedanju trona Južnih Slovena, odnosno „srpstva“, Nikola je skupo platio, a otrježnjenje je došlo suviše kasno. Prijetvorno pothranjivane od Rusije, njegove želje su se surovo razbile na real-političkim odnosima i zakulisnim radnjama. Od pjesničkog, političkog i imperijalnog srpstva, kasno se śetio crnogorstva.
Iako je rano stupio na prijesto, uz podršku oca, velikog vojvode Mirka, pokazivao je veliku državničku i vojnu mudrost. Nije slučajno nosio epitet „car junaka“. Međutim, nadigran je od „braće“, bez obzira što je realno procjenjivao s kim ima posla. Tako je na primjerku ugovora o saradnji između Srbije i Crne Gore, potpisanog 1866. godine, Nikola napisao – „Lažovi stari!“
Svoje iracionalne velikodržavne pretenzije Nikola je 1867. uobličio u pjesmi „Onamo, ‘namo“, snijevajući o zaposijedanju carskog prijestola, da li Bodinovog ili Dušanovog, sasvim je svejedno. Crnogorski studenti i zavjerenici u svojim pamfletima pisali su da on nije autor te pjesme, već Marko Miljanov.
Vrhunac besmislenog angažovanja na „zajedničkoj“ stvari bilo je avanturističko ulijetanje u balkanske ratove, a potom u Prvi svjetski rat. U prvim proglasima on poziva na spas „srpstva“ i nudi žrtvovanje Crnogoraca za slobodu drugih. Na samom kraju Prvog svjetskog rata upućuje proklamaciju Jugoslovenima, uz želju da ravnopravno sa ostalima Crna Gora uđe u južnoslovensku konfederaciju. Samo mjesec dana nakon toga Nikola se vratio u prirodno stanje stvari, tamo đe je jedino i vazda spadao. Pozvao se na crnogorstvo, kao istinsku i jedinu konstantu trajanja i opstanka Crne Gore. Samo, bilo je kasno i za njega, a pogotovu za Crnu Goru.
UNUKOVI MEMOARI
Da je Nikola dobro znao da je ono, što je javno proklamovao i u svojim pjesmama isticao, praktično „političko srbovanje“, najbolje pokazuje jedno śećanje Nikolinog unuka, princa Đorđa Karađorđevića. U svojim Memoarima, princ Đorđe Karađorđević, kojega će intrigama mlađi brat Aleksandar zamijeniti i kasnije postati kralj Jugoslavije, piše o danima koje je kao dječak proveo na Cetinju. Tu govori o bolnom ćećanju kada se sukobio sa đecom na Cetinju koja su rekla da on nije Crnogorac.
Đorđe je đedu Nikoli rekao da će postati Francuz pošto uči francuski. Onda slijedi opis razgovora đeda i unuka: „Deda se nasmešio, izvadio šaku bombona i pomilovao me po kosi. Uvek i svagda pokazivao mi je svoju ljubav. Ostao je dosledan onome što je za mene osetio prilikom moga rođenja.
-Nećeš biti Francuz, ali ćeš moći da razgovaraš sa pravim Francuzima.-Ostaću Crnogorac i dalje, je li, deda?
Sada kada je deda govorio o ovome pružila mi se prilika da preko njega lično ispitam svoje poreklo. – Svađa sa decom i dalje me je tištala.
-Crnogorac? Ne, ti nisi Crnogorac.
-Nisam Crnogorac, to kažu i moji drugovi. A ti si Crnogorac i baka je Crnogorka. Kako to, deda?
-Mi smo Crnogorci, jer smo rođeni ovde, a roditelji su nam bili Crnogorci.-I ja sam rođen ovde, a mati mi je Crnogorka.
Deda ne zna kako da mi objasni ovu zagonetku... Ne bi hteo da me rastuži. Zna da sam, iako mali, ponosit na crnogorsko poreklo i da se osećam Crnogorcem i po krvi i po rođenju, čemu je svakako doprineo mali knez Mirko svojim pričama o Crnogorcima, njihovom junaštvu i dobrim delima. - A možda je deda čuo i da sam se baš na ovom pitanju razišao sa svim svojim društvom i da me je to oborilo na postelju.–
Rođen si ovde i mati ti je bila Crnogorka, ali ti je otac Srbijanac, pa si ti Srbijanac.Mora biti da sam izgledao vrlo razočaran ovim saznanjem jer me je deda ponovo pomilovao po kosi.
-Treba da budeš ponosit što si Srbijanac i Srbin. Srpski narod je dobar i hrabar. Tvoji preci su ginuli za Srbiju.“
OMLADINSKA EMIGRACIJA
Uz Nikolino pomjeranje iz jednog ekstrema u drugi, ako se tako može nazvati povratak u prirodno stanje, valja pomenuti i djelovanje stvarnih ekstremista, oličenih u crnogorskoj omladinskoj emigraciji toga doba. Crnogorska omladina imala je početkom XX vijeka (zanimljivo, kao i početkom XXI vijeka) u Srbiji „prava kao i domaći sinovi: besplatno školovanje, stipendije, potporu“. Tada su pristupali raznim tajnim društvima. Jedno od njih, osnovano poslije ubistva srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin 1903. bilo je „Slovenski jug“. U njihovom „Revolucionarnom statutu“ u pripremama za revoluciju bili su nedopustivi teroristički akti u svim jugoslovenskim zemljama. Jedino u „Crnoj Gori organizacija će nastupiti svom snagom i terorističkom akcijom u borbi protiv starog režima“. Prvi pokušaj desio se tokom poznate „Bombaške afere“.
Stvarne razmjere „terorističke akcije“ biće vidljive nakon okupacije Crne Gore poslije 1918. godine. O jednom dijelu učinjenih zločina od strane bjelaša ranije smo pisali. Ovom prilikom izdvojićemo par primjera koji su i u vremenima rata i diktature bili ekstrem i izazivali nevjericu da li je nešto tako moguće. Sve izgleda kao da je nekim vremeplovom u prošli vijek prenešeno pisanje cijenjenog novinara Dragana Bursaća o zločinima učinjenim u Bosni tokom devedesetih godina i raspada Jugoslavije. Samo što su ovi zločini rađeni tokom nastajanja dugo sanjane Jugoslavije, kada su se snovi pretvorili u košmar.
Iz knjige Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića prenosimo:
- 2. februara 1920. bio je ranjen u borbi poručnik crnogorske vojske Nikola Nikolić, ustaš, ali pošto se nije htio ni ranjen predati srbijanskim vlastima, upalio je bombu i stavio je pod pazuho, gdje je eksplodirala, nanijevši smrt ovom heroju. Poručnik Nikolić bio je sahranjen kod crkve na Broćancu (oblast nikšićka). Srbijanci, radi zastrašivanja stanovništva, iskopali su ga iz groba i mrtva ga iz plotuna „na propisan način“ strijeljali.
- 16. oktobra 1919. Srbijanci su uhvatili ustaša Radula Boškovića iz Bogmilovića (oblast nikšićka), koji je bio praćen jednim dječkom od 14 godina. Upućeni su pod stražom u Nikšić, međutim, oni su obojica, još usput, bili probodeni bajonetima, poslije čega ih je jedan vojnik priklao nožem.
- 6. avgusta 1919. pali su u ruke srbijanskih vlasti kao ranjeni ustaši: Antonije Bojović, kandidat prava beogradskog univerziteta, Mileta Andijević, pravnik, Tomaš Marković, gimnazist, vodnik Blažo Bojović i četnici Mašanić i Simonović. Ovi nesrećni mladi ljudi umoreni su tada na najgrozniji način. Da bi ih primorali da im daju obavještenja o ustanicima, srbijanske vlasti su ih i ranjene mučile najstrašnijim mukama: otkinuli su im noseve, uši i jezike, pa im najposlije oči izvadili.
- Šest udovica: Marija žena Baja, Stane žena Nikole, Stanica žena Grujice, Stana žena Radovana, Velika žena Nikole i Jovana žena Novaka, sve iz porodice Nikčevića iz Pješivaca (oblast nikšićka) zatvorene su u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije. Djeca ovih udovica ostala su bez staratelja i hranitelja, pošto su njihovi očevi poginuli još 1913, u ratu s Turcima, pri opsadi Skadra.
- Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali. Svoj izvještaj o stradanjima Bulatovići su zaključili sljedećom izjavom: „Ropstvo pod Austro-Ugarskom spram onog pod Srbijom je prijatna uspomena“.
