Živjela jednom jedna starica, ne u dvorcu, ni u kolibi od medenjaka, već u trošnoj baraci u sred šume. Krov joj je često nosio vjetar, pa su ga zato pridržavala stabla. Pod u kolibi bio je hladan, goli beton. Prozori polomljeni, zaštićeni kesama, da manje duva. Njena postelja skromna, a garderoba istrošena. Njeno društvo samoća. U emisiji Srećan dan, žiteljka bejlopoljskog sela Potrk, Olga Drljević, priča o teškom životu.
"Ova kuća je bila ljetna koliba Grdinića, za ispraćaj sa stokom. Ja nijesam imala kud drugo, kud ću?! U Tomaševo ne smijem, u rod ne mogu, nezgodna familija. Ja ovdje", kaže Drljević.
Živjela jednom jedna starica, tri puta se udavala, ali nikad nije postala majka. Kad je posljednji muž otišao, otišao je i njen dom, imovina je pripala njegovoj porodici, a ona je ostala bez ičega. Sad živi daleko od svijeta, na vrhu brda iznad sela Potrk. Koliba mala, šuma velika. Sve radi sama. Godine su prošle, ali je Olga i dalje jaka. U njenom glasu nema tuge, samo mir sa sudbinom.
"Imam to penzije pa uzimam. Ponekad sa jednom ženom, ne smijem sama, odem u pečurke. Uzmemo sitnice, tu nam komšija jedan to uzima. Držim krme, dvije koze, posijem luk, krompir, ona ponekad napravi pitu, donese mi tu za dva - tri dana, isto i jedna snaha. Ja vičem nije potreba, ne donosite. Imam za život, za hranu. A i ne jedem mnogo, pomalo. Ne pijem, ne pušim, bez po jednu izjutra uz kafu, ne odgovara mi. Tablete trošim", istakla je Drljević.
Novinarka Televizije E Arnela Hajdarpašić koja donosi ovu dirljivu priču je zatekla Olgu Drljević u muškoj staroj garderobi.
Olga Drljević, kaže, da gladna nije, penzija pokojnog muža je dovoljna za hranu, ali za život treba više od toga. Vodu donosi izdaleka u bidonima, struje nema, samo mali solarni panel, tek za jednu sijalicu. Bez frižidera hrana joj traje onoliko koliko joj vrijeme dozvoli.
"Najgore mi je ljeti za hranu. Gdje god stavim vrelo sunce, oba oka da sagori, nemam frižidera. Mlijeko mi provri u onaj božji minut. Za život bi mi bio važan frižider, mnogo. Struju ne znam, da se pita ovaj Grdinić da li bi dozvolio da se uvodi. Njega ovo ne interesuje, ne vjerujem da bi on uveo ovdje struju, a ja na svoj teret nemam ni snage, nijesam ni bogata. Šta je 450 eura, to su samo namirnice. Kupatilo imam kad ugrijem vodu, nekad vrelu, nekad lednu, eto tako", naglašava Drljević.
Pored dvije koze i jedne svinje koje gaji da bi preživjela, društvo joj prave i nepozvani gosti. Noću miševi i insekti, po zimi gladne lisice, ljeti zmije koje se zavuku ispod lima. U divljini ona nije sama ali nije ni sigurna.
"Ima bogami zmija. Držala sam kokoške, komšiji je pojedeno 20, a meni 15, lisica. Da nije tih kokošaka bilo zmije bi ovdje ulazile iz te šume. Ali, od lisica ne možemo da držimo. Ipak ću opet morati da uzmem pet da bi tuda prškale. Kokoška tjera zmiju i ona ne smije od nje ući. Eto tako. Uveče su me jednom strašili, lupali mi na vrata, meni je bilo teško. Ne znam ni danas ko je to, nije htio da se kaže. Više nije!!", priča Drljević.
Prijavljivala je, kaže, policiji.
"Došli su iz policije, to je poodavno bilo, pa neće više, pa ovo, pa ono…Nije me više niko strašio. Komšija posebno vodi računa i ovaj mi bratanić. Dolaze, odlaze, jer bi me neko udavio, ima silovanja, ima svašta…Nije me strah. Svakome sam rekla pošto sunce zaladi neka mi ne naziva dobar dan, šta će mi. Ako ga inteŕesuje po danu nek dođe da me pita, da razgovaramo, a ja dovodim nekoga da noći, laže ta koji će kazati da sam ja ta žena. Ne treba po noći razgovor ni sa kim. Ja ne odem ni ovdje do njih po noći da sjedim, jer što znam, po tom putu može neka budala da me sretne i šta ću", poručuje Drljević.
Iako je bila sama, Olga nije čekala nikoga da joj dođe, niko je nije obilazio, a ona nije tražila pomoć. Kad su joj pričali o domu za stare, Olga je samo slegla ramenima, zatvorena u četiri zida, rekla je ne bi izdržala. I tako je odlučila da ostane tamo gdje je sama, na svom brdu.
"Ne bih u starački dom nikako, stvarno ne bih. Volija bih samoubistvo nego tu ići, nešto mi se ne sviđa onamo, svašta onamo ima. Ne bih dolje, ja bih umrla, ne bih ni mjesec dana. Šta će mi starački dom?! Evo ovdje dokle mognem, a neću valjda mnogo ni živjeti. Eto tako! Nadam se da neću spanuti, ne bi trebalo, nije mi takva duša, nijesam se ogriješila. Djece nijesam imala, tri puta sam se udavala. Ubio me vo jedne godine, nijesam ni mogla imati dijete, bacio me preko tora, bila sam mjesec dana u bolnici, ali poslije nijesam ništa, izliječila sam se, nijesam bila bolesna. E sad sve taljava", rekla je Drljević.
Kako svaka bajka ima viteza, tako i ova o baki Olgi ima komšiju Raša Stožinića. On je taj koji najviše brine o njoj, pomaže koliko može. Spreman je da popravi kolibu, da stvori bolje uslove za život, ali da bi to mogao treba materijali dozvola vlasnika.
"Fin mi je ovaj komšija, mi smo i svoji, preko majki, ljudski sud. A posebno ženu što ima, u Crnoj Gori takve žene nema, na svakom koraku. Bolesna sam bila, ona po šest puta na dan dođe, ostavi stoku namiri, da vidi šta ja radim. To nema niđe. Bogomi da nije njih ovdje, kad je bio veliki snijeg, ja bih umrla. Bio me snijeg zatrpao do sijalice, i njegov sin dođe, jedinik, sa konjem, ne može da otvore vrata, on i Rašo, i bratanić mi, jedva otvorili prolaz. Tako sam ostala živa, vodi se računa o meni", istakla je Drljević.
Kako heroji iz bajke ne traže ništa, tako ni naša baka Olga ne traži ništa ni rođacima koji je rijetko obilaze, kaže dok je noge služe može sebi pomoći.
Bajka o Olgi drljević, starici od 83 godine nije bajka u pravom smislu riječi. To je ružna realnost današnjice, stidno breme društva i institucija koje su dozvolile da jedna starica ovako živi. Ova bajka se još uvijek piše, a njen pozitivni epilog i kraj čekaju, da ne bi ostalo samo uspomena na moralni poraz jednog društva koje je dozvolilo da jedna žena u dubokoj starosti živi u nedostojnim uslovima.
"Neću ja da sam toliko bezobrazna, ne daj bože da kukam i da vas opterećujem. Evo vidite sami šta mi je najpreče, šta mi je najvažnije, šta ne smeta ni opštini, ni državi, da kažem, ne bi država zbog mene nešto izgubila. Ono.što je osnovno potrebno, vidite sami, to bi dobro. Ja imam postelju, imam da obučem, imam da pojedem, popijem, ma ne mogu biti gladna i gotovo", zaključila je Drljević.
