Đurović: Divna misao divnog našeg Iva Andrića, ali…
Koliko je umjetnost zaštićena i odbranjiva, pitanje je koje, vjerovatno, mnogi umjetnici, oni koji to zaista jesu, postavljaju sebi svakodnevno.
Meni je drago što se umjetnost počela braniti od ove najgore pošasti, a to je Covid-19, i već nakon prvog šoka, na nivou cijele ove naše napaćene planete, počele su neke rezervne, dakle online, varijante da se primjenjuju i toga smo svi svjedoci, što je jedna veoma pozitivna i umirujuća činjenica.
Ovo drugo što ste pitali, dakle, da li se umjetnost hrani ili brani od zla političkog virusa, niti je teško, a ni lako odgovoriti.
Ja ću, naravno, iz ugla umjetnika, koji nikad neće razumjeti politiku, koji na sebi osjeća njene pipke, kao i mnogi, reći ono što mislim o tome.
Kud te sreće da nas to ne dotiče, da se politikom bave političari, da ne pametujemo svi okolo, pa, ako nije dobro, onda mi, narod, da ih glasanjem smjenjujemo ili održavamo.
Da se bavimo svako svojom umjetničkom i najljepšom rabotom na svijetu, da nas samo ljepota hrani, a o odbrani da razmišljamo samo na način da čuvamo tu ljepotu od svake prljavštine. Nažalost, to je, posve sudeći, nemoguće u današnjim okolnostima, jer nijesmo pošteđeni ni od čega, pa ni od uticaja političkih dešavanja, takođe na nivou planete, koja se, kao što smo i svjedoci i sudionici, dešavaju i kod nas. Eto, vidjećemo da li će se umjetnost i svi divni ljudi koji su njeni podanici, u najljepšem smislu riječi rečeno, uspjeti izmaknuti, pa makar u nekom dijelu, od svega što je ruži i skrnavi.
Nakon političke smjene, za koju i u Vašem slučaju mnogi smatraju da je riječ o revanšizmu sadašnje vlasti i ministarke resornog ministarstva, više nijeste direktorica Muzičke škole „Vasa Pavić“ u Podgorici. Imate li više vremena za umjetnost u Vama i Vašu ljubav prema horskom i klapskom pjevanju?
Đurović: O smjeni neću govoriti ni u kakvom ružnom kontekstu, to je mnoge moje kolege, pa i mene, već čekalo, a iz kojeg razloga, o tome nikako ne želim da komentarišem i to prepuštam sudu vremena. Meni su svakako bila preostala još dva mjeseca, tako da sam, sa svojim divnim timom, za ove nepune 4 godine, uradila najviše koliko smo umjele, znale i stigle. Naravno, od prvog dana, to mjesto direktora sam prvenstveno doživljavala kao najodgovorniji posao, “rad u rudniku” od 1400 učenika, 145 zaposlenih, mnoštvom roditelja sa kojima smo svakodnevno bili u kontaktu, na šta sam veoma ponosna, na sve svakodnevne obaveze koje su nas iščekivale, a koje nisu baš iste kao kod drugih, jer, mi smo specifična škola i nekako, sve se duplira upravo zbog tih specifičnosti. Ja znam da su se silni sati, provedeni na radnom mjestu, isplatili i nije mi žao niti jednog minuta, jer se rezultati itekako vide. A meni je želja da ovaj, kako školu u kojoj sam od svoje šeste godine, zovem, dakle taj Hram muzike, i dalje napreduje i rađa nove suverene vladaoce svjetskih scena, a, naravno, i mnoge mlade, čiji boravak u ovoj školi će ostaviti najljepši trag na dio djetinjstva i mladosti, uz muziku, druženje i sticanje najljepših prijateljstava za cio život. A ja ću, čim dozvoli najgori neprijatelj, ova pandemija, konačno posvetiti cijelu sebe, dirigovanju, jurišanju na nove partiture, koje se nisu izvodile kod nas, jer oko sebe imam divne ljude, željne i pjevanja i muziciranja na instrumentima, ljude, kolege, koji to vrhunski rade, a prvenstveno i učenike, koji vole svoj odabir i koji uz sve što radimo, koliko ozbiljno i svestrano prilazimo osvajanju svakog djela, zidaju temelje u svoje buduće obrazovanje, ne samo muzičko, već i svakojako, vezano za umjetnost. Klapa? Pa moje drugarice, moje cure iz klape i ja jedva čekamo priliku da se ponovo smijemo okupljati i radovati i sebe i sve koji vole da nas slušaju, repertoarom koji je zaista raznovrstan. Nadamo se tome što prije.
Može li umjetnost generalno najdjačati i savladati politiku dnevnu i plitku, budući da je umjetnost uzvišena i plemenita? Smatrate li da se jače i horski mora čuti glas intelektualne Crne Gore, glas razuma za etičke i estetske vrijednosti koje su izvan svakog zla?
Đurović: Znate, meni bi bila želja, a to sam ranije i rekla, da umjetnost bude pošteđena ičeg drugog osim rada na tome da nadjača mnoštvo ustreptalih ideja, kreacija, želja i sve ih kanališe na najljepši mogući način i redom koji samo njoj dolikuje i koji joj je u konglomeratu svega ovoga, dat i dosuđen iz najdavnijih vremene ove svevremene avanture, zvane život. Na ovo pitanje je odgovor upravo svaka misao koju sam dosad izrekla. Eto, nekako ću ponoviti ovo što ste i sami rekli – da, glas intelektualaca, glas razuma za etičke i estetske vrijednosti koje su izvan svakog zla, morao bi se čuti horski i nadjačati sve što naša životna putovanja i pravce skreće sa onog koji smo sami sebi zaželjeli onda kad smo postali svjesni i sebe i svojih želja i htjenja. Za kraj, uvijek sam na strani umjetnosti i svega lijepog što ona ponosno nosi u sebi i želim da što više ljudskih bića bude svjesno toga i da se, po sopstvenoj želji, predaju njenoj magiji. Živjeli mi svi!
