Piše: Bratislav KOKOLJ
Odmah i hitro – neka me, nakon objave, demantuju akteri prvog i drugog dijela ovog triptiha. I, promptno, počinjem sa podacima i pitanjima.
Prvo glasi: da li pamtite da je zimus, usred teških februaraskih nevolja sa snijegom, nakon polučasovnog ubjeđivanja - iz svog luksuznog stana jedna umišljena Klara Cetkin , sa dva svoja rasna i krasna “dalmatinera” na povodcu - dopeljala do ulice da bi pomjerila svoj na sniježnom “kolovozu” nepropisno parkirani automobil? E, sad: kinolozi tvrde da za dva psa pomnute „krasne i rasne“ sorte (namjerni pleonazam) - dnevni obrok košta koliko i hrana za jednog gurmana, ili, barem, dvoje-troje djece…
Toliko o epizodi o čekanju čistača snijega , “Klari” i njezinim “dalmatinerima”, o njihovoj snobovsko-pomodnoj, drčnoj vlasnici. I, k tome: iz “inozemstva” dobro plaćenoj i razmaženoj gazdarici crno-bijelih mezimaca, koja se urlatorski eksponira predvodeći “jadnu, gladnu i beznadnu” masu (samo u CG – i niđe više!?) nezadovoljnih trudbenika, studenata, službenika i nezaposlenika…
I, dabome, veeelikog broja onih koji - i kad su zaposleni – “revnosno” odlaze sa radnog mjesta – hrleći na razne slave i proslave, na svadbe, gozbe, vjeridbe, kosidbe…Na piće u kafiće, na mitinge i proteste i, nerijetko izmišljene, sahrane ili rođendane, svejedno. Tako je to kod nas, za mnoge takve - pravoj, zemlji dembeliji. Tako će i biti dok sela, njive, pašnjaci i planinski čavardaci budu pusti, dokle god kancelarije budu poluprazne, a kafane, terase I restorani krcati “protestantima” , studentima, mogim lezilebovićima, pa i onih koji “traže posao - a Boga mole da ga ne nađu”…
No, na redu je drugi podatak: u jednoj cijenjenoj putničko-turističkoj agenciji ( prekoputa ex- Jugobanke u Podgorici) zatekoh čelnika jednog ovdašnjeg tabloida, kako mirne duše uplati bezmalo 3 hiljade evra – “za se” i suprugu mu, e da bi u Dubaiju dočekali Novu (2012. dabome) godinu. Pazite: tri hiljade – samo troškova puta, hotelskog smještaja i ishrane.Tačan račun o ostaloj “keš-crkavici” zna dotični profesor matematike. A taj, (kobajagi “beli Mendela iz Vesti” i ovdašnja dama sa dalmatinerima, kobajagi heroina gromadnoj Klari Cetkin, “ubiše se”da (od)brane i tobože pomognu”osiromašenoj radničku klasi”. Ali, pritom, da ne prilaze njihovoj kasi, ili “kesi” (M.Vešović) .
I, evo, stigosmo i do, u naslovu navedene, anegdote o “londonskom šećeru”. Elem, nakon Hitlerovog katastrofičnog bombardovanja Londona razornim (fau) raketama (V-1 i V-2) u Brtitaniji je nastala, za njih nezamisliva (da li treba naglasiti : građanski veoma discilinovano dočekana) restrikcija u snabdijevanju namirnicama. Pored ostalog i – pola kilograma šećera mjesečno po domaćinstvu.
Podugačkom redu priključio se sredovječni bračni par. Odmah iza njih – i jedan mlađi tandem držeči za ruke dvoje djece. Stariji supružnici svoj bon uručuju nepoznatim komšijama u koloni: “Naša su djeca poodrasla. Vama će šećer više trebati”- rekoše odlazeći... Gdje? Pa, u reportažu briljantnog londonskog dopisnika Politike Miroslava Radoičića - mog Nikšićanina, bome i nedostižnog, dokazanog barda našeg, (danas i kod nas) pomalo blasfemičnog, uz časne izuzetke, pomalo(?) kompromitovanog esnafa. To je, i takav bio, velemajstor ex-yu novinarstva, majstor šaha, gospodstveni erudita, šarmer i boem – ako se tako može reći.
Eto, još od dječačakih poratnih dana - pamtim tu (za gore navedene “persone bez dobrodušja i pravog personaliteta”) vaistinu zaludnju poruku i pouku podastrtu iz njegove nezaboravne reportaže. Nju je, nakon objavljivanja u “Politici”, mnogo kasnije, pod naslovom “English war-story: sugar for unknown”, štampao najrecentniji britanski list.
Upućeniji lasno zaključuju da je riječ o svevremenom, uvijek ozbiljnom I probirljivom - londonskom “Tajmu”.
