Ima scena u "Inglourious Basterds" kad poručnik Archie Hicox (Marc Fassbender), britanski oficir infliltriran u nacističke redove, naručuje u kafani prepunoj gestapovaca i vermahtovaca tri viskija. Uzdignuta ruka s 3 prsta prema konobaru - tri prsta posložena po britanskom redosljedu: kažiprst, srednji i domali prst, odala su poručnika Hicoxa da je "ubačeni element". Uslijedio je tarantinovski masakr. Mjesto viskija tekla je krv. Jbg, Njemci tri prsta dižu drugačijim redosljedom: palac, kažiprst, srednji. Zlobnici bi rekli - isto neočetnici.
Svjedočio sam više puta, a garantujem i dostina vas, da je folklorizacija srpskoga nacionalizma posljednjih 30 godina s uzdignuta 3 prsta mnoge naćerala da striktno paze kako gestikulišu kad rukom pokazuju broj 3. S tim simbolom desilo se dosta toga što ni Tarantino ne bi stavio na platno - i Srebrenica i Prijedor, i Vukovar i Račak, te ko zna još koliko toponima širom BiH, Hrvatske i Kosova. Broj prstiju kao simbol ipak su na Balkanu važni kao određenje.
Devedesetih godina XX vijeka kojih se naši milenijumci ne mogu ni śećati pa vjeruju u Dritanove i Mickeyeve bajke o "pomirenju", pokazivanje prstiju bilo je nešto po čemu su se ljudi svrstavali. 3 su dizali oni koji su podržavali Miloševića i DPS do 1997. Onda su oni koji su iz toga tabora prešli na nove i valjane vrijednosti počeli dizati jedan prst, palac, u znak pobjede nad Momirom. A bilo je to komotnije za njih nego da preko noći počnu dizati dva - simbol koji su koristili crnogorski liberali, ali i građani koji su Crnu Goru viđeli kao nezavisnu državu, zajednicu svih naroda koji je naseljavaju. Ta dva prsta u obliku slova "L" predstavljali su jako simboličko neslaganje s pokoljima u regiji koje je finansirala i provocirala Srbija, koliko god se ona kasnije ne željela s tim suočiti.
Onda se u ovoj pripovijesti kako već ironija nalaže pojavljuje sportski direktor košarkaške reprezentacije Crne Gore, izvjesni g. Vukčević koji košarkašicama Crne Gore zabranjuje da svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta 2 prsta. Kaže da politici nije mjesto na terenu. Žovijalni g. Vukčević vam je sigurno jedan od onih koji će radije govoriti o zelenilu, korupciji i u "ko nas zavadi" varijanti, nego o simbolima "koji dijele". Jer u svojemu demantiju da je zabranio dizanje dva prsta, zaobilazio je odgovor kao što loši plej bezuspješno vrda oko zone, pritom se pozivajući na sveopšte principe sportskoga duha i tolerancije da bi mu na pristupu pozavidio i osnivač olimpizma De Kuberten.
I naravno, u jednome je g. Vukčević u pravu. Simboli zaista dijele. Dijele na one koji su dizali i dižu 2 prsta u znak ljubavi, pacifizma, slobode i tolerancije. I one koji u našem društvenom kontekstu promovišu dizanje 3 prsta, a to su isti oni koji ne priznaju genocide, ne priznaju postojanje crnogorske nacije, koji slave Putina i prizivaju novi rat na Kosovu. O takvima g. Vukčević ni glasa. Zato mu preporučujemo da nema te njegove zabrane koja će djelovati. Baš suprotno, očekujem da će one i oni koji se kao dosad bore za Crnu Goru svih nas svim srcem, nastaviti proslave svojih sportskih uspjeha onako kako su navikli. A ako g. Vukčeviću smeta, a ono neka se oproba u selekcijama manjeg entiteta BiH. Tamo će ga sigurno poslušati. I slaviti.
Zato neka razmisli na kraju - kako bi se proveo da je sportski direktor bilo koje reprezentacije Ukrajine, da li bi sportistima branio da nose obilježja sa "Slava Ukrajini". E, to su za nas dva prsta.
7
