Tako je da se ni želja nema gdje roditi. Kud god baciš pogled, zjenicu kamen ispije. Ni duba da gromovi bijes iskale, kao da su i dubovi nekud otišli jer im na vjetrometini dodijalo. Ni momka da konja zaigra, pa djevojkama srce prazno. Ni bistra izvora da putnik žeđ utoli, ni rijeke, ni vira da nestale među davljenicima potraže. Kao da je vjetar sebi puteve tuda trasirao. Ništa se tu začeti ne može. Krovovi daleko jedni od drugih na puškomet, preko njih se vjetrovi nišane.
Tako je tu da se ni želja nema gdje roditi, ali se čovjek ipak rodi.
Ako kud kreneš pješke, a pješke se jedino može, dakle i mora, nevještu nogu kamen rani. Pomislih: ovdje jedino zmija i čovjek mogu drugovati, i hranu sebi iz kamena izvaditi. Bogo moj, oni nikada nijesu drugovali! Eno, dolje na Velimlju, puna bolnica onih koje su zmije tamo poslale. Ako se bolnice razlikuju po tome koje bolesti liječe, onda bi ova mala, ali veoma lijepo uređena bolnica na Velimlju, mogla da se odredi kao: klinika za liječenje od zmijskih ujeda!
Tako je tu, gdje ni pogled nema kud, odmah ga kamen okuje. Ali čovjek se ipak tu rodi. Rodi se, evo, i besmislena pomisao: kako su biblijski isposnici koji su jedino željeli da bosi hodaju po oštrom kamenju, propustili priliku da se ovdje nastane. Kakvi uslovi za pripremanje apostolskog ispita, za mučenje sopstvenog tijela. Ako je, a jeste, ta pomisao besmislica, ipak ovdje i danas žive savremeni apostoli. Oni biblijski, da bi se bogu dodvorili, morali su svakodnevno nekoliko sati po oštrom kamenju bosi i gladni da hodaju i da noge svoje ranjave i nauk da uče istovremeno. Ovi današnji, ovi moji, što ih ja apostolima nazvah, moraju to isto, ili gotovo isto.
Njih dvadeset dječaka i djevojčica, da bi nauk učili, svakodnevno pješače po 15 kilometara od kuće do škole. I 15 kilometara od škole do kuće. Dakle, 15 kilometara od kuće do škole i 15 kilometara od škole do kuće. Toliko su daleko Dubočke od Velimlja, toliko je daleko od malih Dubočana do nauke, one osnovne. Njih dvadeset malih apostola svakodnevno prevali po 30 kilometara. Poderu opanke za nedjelju dana, jer kamen je oštar, puta nema, izlaz se traži. Za šest dana poderu se opanci. Za šest dana svaki opanci pređu 180 kilometara. Pređu opanci, toliki je njihov „vijek“ i - otpadnu, a male noge nastave u novim opancima. Male noge se ne poderu kao opanci, one za mjesec dana prevale preko 700 kilometara, a za devet mjeseci, koliko traje školska godina, oko 6.500 kilometara. Prevale rastojanje možda koliko od Moskve do Vašingtona, ili od Beograda do Vladivostoka. Prevale to noge mojih malih apostola, koji svake nedjelje moraju promijeniti opanke.
Nastavniče, ne moraš se truditi da objašnjavaš što je maraton. Oni to dobro znaju. Njima je možda samo nejasno zašto je ušao u istoriju čovjek koji je samo jednom, kao glasnik, pretrčao 40 kilometara. Ako je to uslov da se uđe u istoriju, onda ga mali Dubočani, njih dvadeset, bezmalo svakog dana ispune.
Tako je tu gdje ni pogled nema kud, odmah ga kamen okuje. A oni, mojih dvadeset malih, živih apostola, da bi nauk učili, svakog dana u koloni jedan po jedan veru se tim tvrdim liticama, i taj „put“ tako nekako i zovu - tvrđa. Tvrd je put kojim oni idu, tvrdu koru hljeba u torbi nose i tvrd komad sira. Tvrda su i njihova stopala. Tvrda je i majčina ruka što ih ujutro pomiluje, tvrdo je sve sem neba koje im mekano pomiluje lice. Ali, tvrda je i njihova volja, njihova riješenost da uče. I gotovo svi su primjerni đaci. Jer, ponavljati razred značilo bi osuditi sebe na novih 6.500 kilometara, koje su već jednom, u prethodnom razredu prepješačili.
Moji mali apostoli ne mjere školu težinom nastave, već dužinom pređenih kilometara.
Tako je tu gdje ni pogled nema kud, jer ga kamen okuje, tako je tu da se ni želja nema gdje roditi, a čovjek se ipak rodi.
Ali, tako ne misle moji mali živi apostoli. Oni imaju tako mnogo želja, od kojih je samo jedna velika: da nauk uče.
