31. avgust 1888. Tri sata i 40 minuta posle ponoći. Mračna ulica u londonskoj četvrti Vajtčepl.
Na pločniku leži nepomično tijelo prostitutke Meri En Nikols.
Prolaznik je zatiče u lokvi krvi, vidi da joj je vrat prerezan od uha do uha i odmah prijavljuje policiji.
I danas se smatra da je Nikols bila prva žrtva ubice koji će kasnije dobiti nadimak Džek Trbosjek.
Od narednog dana, novinske strane pune tekstovi o "stravičnom događaju" koji potresa viktorijansku Englesku, a policija započinje u opsežnu istragu.
Ne baš uspješno.
"Činjenica da su se ova ubistva desila prije više od 100 godina i nedostatak materijalnih dokaza znači da identitet ubice vjerovatno nikad nećemo otkriti sa sigurnošću", kaže u pisanom odgovoru za BBC Kim Rosmo, kriminolog i profesor na državnom Univerzitetu u Teksasu.
Trbosjek tura i suvenir
Fascinacija ovim zločincem i njegova komercijalizacija idu dotle da u Londonu postoje "Trbosjek ture", prodavnica suvenira, a amatere ili stručnjake koji se bave ovim ubicom nazivaju "Trbosjekolozima".
Baš to je pisca i prevodioca Gorana Skrobonju, kada je u Londonu kupio gomilu knjiga posvećenih Trbosjeku, prodavačica upitala: "Da li ste Trbosjekolog (Ripperologist)?", na šta se on samo nasmijao.
Skrobonja donekle to i jeste, jer je preveo knjigu Autobiografija Džeka Trbosjeka Džejmsa Karnaka, a sada piše roman o ovom ubici, smješten u London na kraju 19. vijeka.
"Mislim da više nije ni bitno ko je pravi ubica", zaključuje Skrobonja.
Trbosjek je ubijao je žrtve u kratkom periodu od avgusta do novembra 1888.
Činilo se da se iznenada pojavio i naglo prestao, ali je to samo dodalo novu boju skici spretnog ubice koji je izveo savršen zločin.
Onaj koji decenijama zastrašuje i fascinira, a naučnike, pisce i kriminologe iznova tjera da "riješe intelektualnu slagalicu".
"Džek Trbosjek je ostao sinonim za brutalnost. Ne zna se šta je strašnije da je nasumično ubijao ili da je ciljano birao žrtve", kaže pisac detektivskih romana Oto Oltvanji.
Najduža istraga u istoriji
Već 132 godine nije sa potpunom sigurnošću utvrđen identitet ubice.
Ne zna se ni tačan broj žrtava, neki smatraju da ih je bilo pet ili šest, a pominje se i osam.
Zna se da su sve žrtve ubijene u istom, siromašnom dijelu Londona, da su bile prostitutke, ali da ih nije seksualno zlostavljao.
Sjekao im je ne samo vratove, već i ruke, noge i utrobu. Rasporio bi ih hirurški precizno, uglavnom na ulici ili u mračnim prolazima, a bez privlačenja pažnje prolaznika.
Nije bilo znakova ni snošaja, a ni da je Trbosjek masturbirao nad žrtvama, navodi se u arhivama.
Međutim, ono što ga povezuje sa seksualnim deliktima jeste da je od žrtava ponekad uzimao organe iz utrobe kao "trofej".
Kako je uspio da ostane neotkriven?
Većina originalnih dokaza koji su u to vrijeme prikupljena je izgubljena, a većina "činjenica" su samo mišljenja ili ideje onih koji su se bavili ovih slučajem proteklih decenija.
Zato je gotovo sve u domenu nagađanja.
"Očito je bio i inteligentan kada nije ostavio tragove koji bi vodili ka njemu", ocjenjuje profesor Aleksandar Jugović sa Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu.
"Ubica je ispoljio snažnu sadističku seksualno usmjerenu brutalnost sa vjerovatnim patološkim misionarskim usmjerenjem da "očisti" svijet koji je osjećao kao stran - žene koje pružaju seksualne usluge.
"Nije nemoguće i da je ovde bilo i više ubica, ali legenda o jednom ima svoje kriminalističko opravdanje: sličan način ubistava i iste grupe žrtava" , napominje Jugović.
Ko je sve bio osumnjičen?
Postoji mnogo spekulacija o identitetu Džeka Trbosjeka.
Govorilo se da je doktor ili kasapin, na osnovu oružja kojim je ubijao i sjekao žrtve, ali i zbog poznavanja ljudske anatomije.
Iz tijela četvrte žrtve Ketrin Edouz izvađeni su materica i bubreg, koji je i odnijet. Uspijevao je to da uradi, a da ne povrijedi nijedan drugi organ.
Na listi osumnjičenih našli su se i umjetnici i mistici, ali nije bilo dokaza za hapšenje.
"Kao što vidite većina osumnjičenih pripada višim društvenim slojevima, a moguće je da ubica potiče i iz marginalnih grupa i sredine gdje su se zločini i desili.
"U svakom slučaju ubica nije zvanično otkriven bilo zato što je bio dobro sakriven socijalnim statusom ili što je bio za tadašnju policiju neko neočekivan", kaže Jugović.
U vrijeme prije nastanka forenzičke nauke, pa čak i prije korišćenja otiska prsta kao identifikacije, jedini način da se dokaže da je neko počinio ubistvo bilo je hvatanje na djelu ili priznanje osumnjičenog.
Pojedinci koji su se dovodili u vezu sa ubistvima bili su unuk kraljice Viktorije, princ Albert Viktor, poznat i kao Vojvoda od Klarensa, mada za to nije bilo uporišta u dokazima.
Iako je prije nekoliko godina objavljeno da je DNK analizom šala koji je pronađen na jednom od mjesta zločina utvrđeno da je ubica frizer i poljski imigrant Aron Kusminski, i dalje mnogi sumnjaju u to.
Kriminolog Kim Rosmo je u odgovoru povodom objavljivanja te DNK analize napisao da je to "spektakularni forenzički promašaj", prije nego veliko otkriće, i da se slična vrsta vještačenja može naći u brojnim presudama pogrešno osuđenih.
"Postoje stotine osumnjičenih, ali ništa dalje od pretpostavki. Slučaj ostaje neriješen a identitet Džeka Trboseka i dalje je misterija", kaže Rosmo.
On je i dalje je interesantan, iako je daleko od najmasovnijeg serijskog ubice, a nije bio ni prvi.
"Džek Trbosek je ostao sinonim za brutalnost. Ne zna se šta je strašnije da je nasumično ubijao ili da je ciljano birao žrtve", kaže pisac detektivskih romana Oto Oltvanji.
Tkanje misterije
Novine su odigrale značajnu ulogu u tkanju mita o Trbosjeku i to se završilo u romantizovanim pričama o detektivima, a počelo je od hladnokrvnog ubice.
Jedinstvenost ovog zločinca zato i dalje pobuđuje maštu i amatera i profesionalaca, smatra Oltvanji.
"Takva brutalnost i svi detalji koji okružuju kraj 19. vijeka i priču o Džeku Trbosjeku su toliko jezivi da djeluje nevjerovatno da je on istorijski lik, a ne fiktivni junak poput Šerloka Holmsa", napominje Oltvanji.
Oltvanji kaže da i on ima svog "favorita" za ubicu, zahvaljujući knjigama Konačno rješenje Stivena Najta i grafičkoj noveli Iz pakla Alana Mura, čiji je naziv aluzija na jedno od pisama koje je navodno poslao Trbosjek medijima, u kojem na kraju piše "iz pakla".
"Navijam za Vilijama Gala, doktora hirurga kraljevske porodice kao počinioca. On je imao znanja iz anatomije, a pred kraj života je imao i halucinacije, zbog čega je otišao u penziju", dodaje Oltvanji.
"Intuitivnim detektivskim radom" - gdje se autor držao činjenicama, a rupe popunjavao "zdravim razumom" - Najt je došao na tu ideju, a Oltvanji je prihvatio, iako su mnoge tvrdnje u posljednje vrijeme opovrgnute.
"On je imao motiv, radio je za kraljevsku porodicu, a u to vrijeme jedan od prinčeva bio je u vezi sa jednom od tih djevojaka, što nije smjelo da se sazna. Postoje navodno pisma koja to dokazuju", kaže Oltvanji.
U romanima su ubistva Džeka Trbosjeka dovedena i u vezu sa masonkim simbolima, što svemu daje dodatni zaplet.
"Još jedan od dokaza koji idu tome u prilog je i da je ubica bio neuhvatljiv, a samo neko sa jakim vezama bi mogao da posle drugog ubistva - kada je bio najpoznatiji čovjek u Britaniji - počini još tri takva zločina", navodi Oltvanji.
"Postoje sad teze da je jednu ženu ubio ciljano, a da su druge služile da sakriju prvi zločin, a postoji i teza da su sve one učestvovale u ucjenjivanju kraljevske porodice", objašnjava.
Džek Trbosjek i popularna kultura - neraskidiva veza
Ovaj i dalje neriješen slučaj već decenijama predstavlja inspiraciju za mnoge romane, filmove i serije.
Popularna kultura 20. vijeka se u velikoj mjeri razvijala na mitologizaciji zločina i kriminala.
Oni služe, smatra Jugović, kao odličan zastor objašnjenja večne borbe dobra i zla, pravde i nepravde, sila mraka i sela svijetla u društvu, što potvrđuju filmovi o mafiji ili o serijskim i masovnim ubicama.
"Ljudi vole večne teme odnosa života i smrti, mistike zločina, tabua, seksualnosti i smrti, a zločin Džeka Trboseka sve to ima", navodi Jugović.
Oltvanji napominje da slava Trbosjeka nije na vrhuncu danas, kada bi se moglo očekivati zbog globalne popularnosti žanra true crime - serija i filmova koje se bave istinitim zločinima, već da ona podjednako traje sve vrijeme.
"Ono što ga još odvaja od ostalih je ta vještina rukovanja nožem. Nije jednostavno tako isjeći ljudsko tijelo i tranžirati ga kao meso, a njegovi rezovi su vrlo precizni.
"To čak ni kasapin ne bi mogao", dodaje Oltvanji.
