Jedina izvjesnost sa kojom će se u hibridnim režimima suočiti svi oni aktivno nesaglasni jeste nepodnošljiva lakoća stigmatiziranja, ona koja je kadra da, gotovo preko noći, kod manjeg ili većeg dijela javnosti izmijeni sliku o njihovom cjeloživotnom trudu i angažmanu da izgrade drugačije, pravičnije i demokratičnije društvo. Upravo ovakvoj izvjesnosti i ovakvoj lakoći fabrikovanja realnosti sirovom neistinom i manipulacijom svjedoči i posljednji bizarni slučaj proglašavanja (na regionalnom nivou) ekstremistima i ekstremističkim organizacijama grupe feminističkih performerki, građanskih aktivista i aktivistkinja i novinarki iz Crne Gore. U trenutku dok pišem ovaj tekst, ,,slučaj“ još uvijek nema svoje razrješenje, a po svemu sudeći pravično poravnanje imaće svoj sudski epilog.
Međutim, nevesela priča koja u svim lošim, pa dakle i hibridnim, režimima prati procese stigmatizacije (a bez ovih procesa oni su zapravo i teško održivi) jeste činjenica da jednom dodijeljene stigme imaju svoj ,,društveni hod“, da nanose ogromnu psihološku i profesionalnu štetu stigmatizovanima, da je ova šteta nesumnjiva čak i onda kada je jasno da je riječ o potpuno apsurdnim kvalifikacijama i da ona najčešće u potpunosti prestaje tek onda kada se nakon pada ovakvih režima, u procesu njihove demontaže, otkriju sve dezinformacije i propagandni mehanizmi na kojima su bili utemeljeni. Iako izuzetno neprijatni za sve one koji trpe i nad kojima se ovi procesi vrše, oni su, po pravilu i bez izuzetka, nešto poput zmije koja samoj sebi grize rep - neporecivi simptom da je društvo u kojem se dešavaju ozbiljno oboljelo i da je vrijeme za sljedeću promjenu.
Podsjetićemo da hibridni režimi podrazumijevaju vlasti koje istovremeno mogu da sprovode političku represiju i raspisuju izbore, da je u njima izuzetno teško braniti politička prava i građanske slobode, da se u njima putem simulacije i manipulacije sistematski radi na destrukciji ionako krhkih demokratskih institucija. Još je sedamdesetih godina Đuro Šušnjić u Ribarima ljudskih duša, upozorio da, osim fabrikovanja realnosti, saobražavanje istine i sadržaja interesima i potrebama određene grupe, tvori drugi, nezaobilazni sastojak nedemokratskih društava – manipulaciju, kao praksu koja čini da najširi društveni slojevi kojima se manipuliše obično nijesu svjesni razlika između istinitog i lažnog.
Manipulacija je nemoguća bez prethodne simulacije stvarnosti kao svojevrsne „upotrebe ideja“ sa ciljem produkovanja i zadavanja smisla. Zajednički imenitelj oba mehanizma je zloupotreba, odnosno relativizovanje istine. „Jedan iskaz“, napominje Šušnjić, „ima smisao bez obzira na to da li je istinit ili neistinit. Laž nije istina, ali laž ima smisla, jer da ga nema, ljudi se ne bi služili lažima“. U politici, neistinite ideje su često efektnije i prijemčivije jer povlađuju taštinama i odgovaraju nadama što je, u izvjesnom smislu, garant njihove uvjerljivosti. Dakle, jedan istinit iskaz mora imati smisla, dok smislen iskaz ne mora biti istinit.
U posljednjem, aktuelnom slučaju targetiranja aktivistkinja i aktivista u Crnoj Gori ispoljila su se, kako to i dolikuje hibridnim režimima, oba mehanizma. Dogodilo se upravo ono što je svojevremeno formulisao Ben Emerson, specijalni izvještač UN o promovisanju i zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, da je, naime, nedostatak međunarodno priznate definicije nasilnog ekstremizma područje za rađanje „dobro utemeljene zabrinutosti“, jer omogućava autoritarnim državama da te pojmove koriste onda kada žele da opravdaju targetiranje predstavnika civilnog društva, borce za ljudska prava, članove političkih opozicionih stranaka...
Sličnu zebnju formulisao je i Francois Heisbourg, nekadašnji francuski diplomata i specijalni savetnik Fondacije za strateška istraživanja u Parizu: „Olakšavate život diktatorima, jer im omogućavate da sami definišu te pojmove“. Tačnost ovih formulacija najbolje ilustruje podatak da je prije svega nekoliko mjeseci, u martu ove godine, sud u Moskvi zabranio američkim društvenim mrežama Facebook i Instagram rad na području Rusije, optuživši ih da sprovode „ekstremističke aktivnosti“. Očigledno, onda kada se hibridni režimi pretvore u otvorene diktature (kao što se to upravo dešava u „ruskom svetu“), više niko nije bezbjedan i svako može da bude proglašen ekstremistom i neprijateljem države.
Dok čekamo rasplet ekstremističke farse u Crnoj Gori u vidu „nezavisne revizije“ izvještaja, ili pojašnjenja „metodologije istraživanja“, ili izvještaja o toku najavljenih sudskih procesa i dok se stigmatizovani suočavaju sa svojim novim, nametnutim „identitetima“, sve što je potrebno znati jeste da društvo u kojem je porođena ovakva vrsta nasilja nad neistomišljenicima i ovakva vrsta apsurda, uveliko tone u političku dekadenciju i da je zrelo upravo za sljedeću političku promjenu.
Bez sumnje, znaju to i stigmatizeri i njihovi nalogodavci - zato sve ovo i ima ukus loše smišljene podmetačine.
