Ne trebaju nama ni strategije, ni nacrti, već iskrena želja da nešto promijenimo, rad, akcija i posvećenost, koju je dijaspora imala svih onih godina kada je trebalo pomoći Crnoj Gori i braniti njen ugled, kaže za Portal Analitika Savić Rašović, jedan od osnivača Montenegro.com-a i MNNews-a, čovjek koji je sa svojim prijateljima učinio mnogo da tokom godina rata u bivšoj Jugoslaviji prave vijesti iz Crne Gore odu u svijet. Taj žar i želja da se pomogne domovini Rašovića nije napustila ni danas.
Naš sagovornik je diplomirao svjetsku književnost na Middlebury koledžu, preveo više od 10 hiljada stihova epske poezije na engleski. Radi u Bostonu, ali ne kao profesor, već kao programer, što i ne čudi jer je godinama okrenut modernim tehnologijama i internetu. Rašović je i multimedijalni umjetnik, osnivač nevladine organizacije Ikatun i Instituta za beskrajno male stvari (Institute for Infinitely Small Things). Jednom riječju čovjek je od akcije i stoga ne čudi što smatra da se kod nas stvari, kako kaže, mijenjaju sporo.
„ Istina, po prirodi sam nestrpljiv, ali mislim da zaista ne možemo biti zadovoljni načinom na koji se ovdje radi, jer je previše nacrta. Na primjer - nacrt za Enciklopediju Crne Gore. Kakav nacrt? Pogledajte Vikipediju. Nema tu nacrta, to se nadograđuje i stvara. Crnogorske patriote su godinama radili na crnogorskoj Enciklopediji na internetu, ali je oborena, kaže Rašović.
Istina o Crnoj Gori: Prisjeća se naš sagovornik da nikakvi “nacrti” nisu trebali njemu i njegovim prijateljima kada su osnivali Montenegro com. i MNNews. To je bila, kaže, potreba iskrenih patriota i entuzijasta da pošalju u svijet istinu o Crnoj Gori.
„Razmišljao sam kako bi mogli ne samo parirati propagandi koja je dolazila od strane Miloševićevog režima, i srpskog interesa, a on je bio snažan u dijaspori, a u isto vrijeme se ne eksponirati kao inferiorna nacija koja mora da ima nekog neprijatelja da bi sebe uzdigla. Iz današnje perspektive možda to nekome može da zvuči smiješno, ali moto koji smo stavili na Montenegro.com je bio „We love you Montenegro“. Radili smo iskreno, od srca, a tu su bili Gordan Stojović, Aleksa Obradović, Lidija Šekarić, Tamara Nikčević... Pisali su dnevnike, u to vrijeme još uvijek nije postojao blog, kaže Rašović.Portal je stalno bio napadan, a konačno je oboren 2001. godine. „Pogodili su nas hakerskim napadima koji su bili tada jači nego napadi na CNN. Napad na naše servere je bio 50 megabajta po milisekundi. Srušili su 10 hiljada kompanija zajedno sa nama i zato su nam svi američki serveri odbili uslugu, jer smo bili previše riskantni, prisjeća se dugogodišnji urednik ovog portala i kaže da je nakon toga Montenegro com. prestao sa radom.
Željeli smo, kaže Rašović, da sačuvamo novčanu nezavisnost, odbili sredstva od Soroša, od Vlade; da smo prihvatili - to ne bi bio pravi Montenegro.com. i zato smo odustali, želeći da budemo nezavisni.
Umjesto nacrta akcija: Na pitanje kako gleda na organizovanje dijaspore u Americi i da prokomentariše Strategiju o saradnji sa dijasporom koju je sačinila Vlada, Rašović kaže da bi Zakonom zabranio strategije, jer u 21. vijeku nam ne trebaju nacrti, već akcija.
„Dijaspora je bila tu svih godina kada je trebalo pomoći i braniti ugled Crne Gore. I Vesna Radunović i Vojo Rašović, i Blažo Sredanović, i mnogi drugi, čija imena šira javnost ne zna, dali su svoj doprinos. Postavljale su se u američkim knjižarama crnogorske knjige, predstavljala crnogorska kultura. Nije nam trebala strategija, iako ne sumnjam da dobrih projekata Vlada ima“, naglašava Rašović.
Kao dobar poznavalac prilika u dijaspori smatra da je u ovom trenutku veću pažnju potrebno usmjeriti na crnogorsku dijasporu u regionu. Iskreno kaže da se “dijaspora u Americi snašla i da se neće izgubiti.” Podsjeća da treba pomoći dijaspori u Albaniji, Kosovu, Bosni, Srbiji, a da ne govorimo o dalekoj Argentini. “To što se tamo radi je apsolutno anticrnogorski i tačka”, kaže rezignirano naš sagovornik.
Dok je ovih dana boravio u Podgorici vidio je da Vračani protestuju jer još nemaju državljanstvo, zna za probleme Crnogoraca na Kosovu i kao čovjek koji se trudi da doprinese koliko može, skromno kaže da im je pomogao onako kako zna - napravio je sajt. Pomoć tim ljudima na Kosovu vidim kao svoju dužnost, priča Rašović. Radio im je i plakate koji poručuju: “Njiva, ne milostinja”, “Želimo bolji život”…
Svijet mijenjaju male stvari: Svojim angažmanom naš sagovornik poručuje da svijet mogu mijenjati male stvari, iskreni angažman, entuzijazam. Stoga i ne čudi što je sa ljudima sa kojima dijeli iste ideje u Bostonu osnovao Institute for Infinitely Small Things. Oni objavljuju knjige, organizuju predavanja i izložbe širom svijeta.
“Rekao bih da ukazujemo na potencijalne opasnosti od ležernosti. Kad pogledate ovo hiperaktivno, potrošačko društvo, jednostavno vidite da je previše zauzeto kupovinom, i nekim površnim stvarima, kaže Rašović.Smatra da je problem savremene umjetnosti mitologija izgrađena tokom dvadesetog vijeka o umjetniku kao genijalcu, samotnjaku, alkoholičaru, boemu, kojeg je briga za sve.
“Moji prijatelji i ja pokušali smo da kažemo da umjetnost nije plod jednog čovjeka, već proizvod ljudi koji rade zajedno. Propagiramo umjetnosti koja se bavi semantikom u javnom prostoru, jezikom na javnom mjestu, političkim jezikom. Administracija Džordža Buša je često koristila neke konstrukcije kojim je željela da opiše neprijatelje, pa ste tako mogli čuti riječ islamofašist. Mi smo kroz akcije htjeli da pokažemo da nijedan čovjek nije imun na bombardovanje informacijama, objašnjava Rašović.
Zanimljivo je da je kao umjetnik iz Bostona bio pozvan da učestvuje na Internacionalnom festivalu u Skoplju, koji organizuje grupa iz Njujorka - Turbulence. Oni su organizacija koja ima najveću arhivu digitalne umjtnosti u svijetu, takozvani Net art.
Krš od kina “Kulture”: Naš sagovornik se predstavio originalnim performansom “Kakvu kafu piješ”? To je u suštini bila priča o njegovoj Podgorici, dijelu grada kod Katoličke crkve gdje je proveo djetinjstvo. Tu se, kaže, družilo, pričalo uz kafu, a danas je taj dio grada potpuno promijenjen.“Znam da se grad mora mijenjati, ali način na koji se to radi je nemilosrdan. Moram vam reći da sam prijatelju Dušku Mihailoviću tražio da mi sačuva jedan krš od kina “Kulture”, čisto da ga imam”, kaže Rašović i napominje da je projekat “Kakvu kafu piješ” bio pokušaj da se mentalni prostor oživi, jer grad nijesu samo građevine, već, prije svega, duh njegovih stanovnika.
Sagovornik Portala Analitika nije ravnodušan ni kad je naš odnos prema baštini u pitanju. Kao primjer navodi interesantan podatak da se na Harvardu nalazi najveća kolekcija tonskih zapisa guslarskih pjesama koje su izvodili guslari iz Crne Gore i Bosne dvadesetih i tridesetih godina 20. vijeka. Riječ je o vrijednoj kolekciji koja služi za proučavanje Homerovske, starogrčke tradicije, koja se posmatra kao dio mitologije Mediterana. Pjesme koje su pjevali naši preci ustvari su iste kao one u Grčkoj, Albaniji, Hrvatskoj, južnoj Italiji, Libanu. Motivi su vrlo slični. Svako ima svoj Skadar na Bojani i vrlo su male razlike u pitanju, kaže Rašović i naglašava da se ovdje od toga stvorila istorija, umjesto da se stvorila nauka.
O internetu u projektu CANU pola stranice: Ovih dana dok boravi u Crnoj Gori još jednom se uvjerio da je koncept Akademije koji mi imamo u Americi potpuno prevaziđen. Tamo iskusni naučnici rade na Univerzitetima i za državu važnim institucijama i stvaraju. Objavljuju radove, drže predavanja, usmjeravaju studente, i niko ne pravi nacrte o budućim projektima.
Rašović sa čuđenjem gleda na projekat CANU “Crna Gora u eri kompetetivnosti” i kaže da je za sam naslov upotrebljen pokondireni jezik kojim je trebalo da se prikaže da je u pitanju moderan projekat.
“Pročitao sam taj dokument i mislim da je prevaziđen i nepotreban. Odjeljak o internetu, danas u 21. vijeku, dat je na pola stranice. To je nepojmljivo. Niko u Americi ne bi dao toliki novac za takav projekat, ističe naš sagovornik. Ponavlja da nam umjesto vječitih planova i nacrta treba malo više akcije, stvaranja i entuzijazma, koji smo, čini se, uz put negdje izgubili.
Suzana KAPETANOVIĆ
