Umjesto slobode medijima, mnogi bi se radije zalagali za oslobođenje od njih. Mediji se ne osvajaju slobodom već se sloboda osvaja medijskim znanjem. Jedan davnji primjer iz poljoprivrede (mislim Danske) bio mi je veći uzor za kvalitet informacije od svih teorija u profesiji. Njihovi poljoprivrednici su sami klasifikovali svoje proizvode... prva klasa, druga klasa, treća... i otpad! Tako im se država nije mogla umiješati u ozbiljnost kriterija. Otpad je u novinarstvu fake news, nešto kao nus proizvod, pa otud fekalije teku potocima jer nema odgovarajuće kanalizacije. Sjutradan nakon obilježavanja Svjetskog dana slobode medija (ustanovljen na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 3. maja od 1993) glasila su oglasila fekalno; da je G. Eskobar smijenjen a da je Stejt Amerika za Srbe kreirala „utješne“ amandmane Crnoj Gori pred usvajanje „rezolucije o Srebrenici“. Dan kasnije obje vijesti su demantovane sa najvišeg nivoa. Politička utjeha se svodi na to da je „krivica za zločin genocida individualna!“ Dobro, neka bude tako, ali je preveliki broj individua kreirao zločin a još veći učestvovao u sprovođenju. Država Srbija je bila glavni logističar. Podarila je R. Srpskoj armiju redova i dobrovoljaca sa oruđima i oružjem, da projekat ne omane. E sad, treba biti picajzla da razlučiš šta je tu individua a šta kolektiv. Povodom uspjeha genocida državna administracija i SPC su elitne zlikovce proglasile narodnim herojima i dodijelile im ordenje, ulice, škole i druge ustanove, a đe nema tih obilježja, slave ih grafitima, muralima i parolama. Slave ih i mediji koji od toga žive. Imaju visoku tiražnost i gledanost, da slava zločinu ne presahne. Uvijek su takvi mediji proizvod režima odavde do kraja svijeta.
Teoretičari navode da je neophodna Medijska pismenost kako bi se čitaoci lakše snalazili u medijski fekalnoj konfiguraciji. U nedostatku pismenosti u novinarstvo najrađe hrle neškolovani... a škole nemaju nastavni predmet - informisanje. Bespredmetan je za prosvjetu, a s takvima će konzument biti u stalnom ropstvu, od jutra do sjutra, od rođenja do kraja života. Davno minuli a proslavljeni Ž. Pulicer (USA) je pravio proizvod, a ne informaciju i postao pojam informisanja. Fino bi upakovao laž ispod senzacionalističkog naslova i dobro je prodao u visokom tiražu. Postao je simbol novinarstva po kome je imenovana prestižna nagrada u Americi. Bila je to tzv. „žuta štampa“, ali i govno je žuto pa bi se u duhu naše analogije moglo pomisliti da su otud i fekalije. Ali neko i od toga zna da napravi pitu. Proslavljeni holivudski producent, scenarist i reditelj Daril Zanuk je koristio takve vijesti kao predložak za svoje filmske scenarije. Senzacija je tu i samo se dramaturški nadgradi, a režijom se pripodobi svrsi i film je tu. Zanuk je dobitnik tri Oskara.
Novine i vlasnički interes proizvode sve... i coca colu. To je osnovna uloga medija. Politika se njima koristi na isti način. Ili ih kupi ili ih potkupi! Uloženo je nebrojeno blago da se piše što je kupcu drago. A kada država to radi za odane vlasnike i povjerioce obezbijedi tzv. „pristupnice“ policijske naravi, da „odani“ ne bi odstupili. Na takve uslove se pristupa u jatima. Pokušao sam svojevremeno, na Fakultetu političkih nauka, kao viziting predavač, da studentima objasnim kako ne postoje slobodni (nezavisni) mediji već obavezno zavisni. Mislim da nijesam uspio! Naivno su me saslušali misleći da sam ja naivan. A u stvari su bili u pravu, svoju poletnu mladalačku naivu sam platio više puta, a jednom umalo i životom cijele porodice.
Kad sam prije 40 godina objavio u istom ovom glasilu, humoresku „Mezimče mamice republike“ o Kombinatu aluminijuma kao i zagađivanju Morače, suspendovan sam u TV Titogradu zato što sam humor objavio u Pobjedi. Niko iz TV redakcije nije stao uz mene, svi uz vladajuću i jedinu partiju. Smanjena mi je plata i dobio sam voljno na određeno vrijeme. Zasijedao je i mali veliki komitet Saveza komunista CG a sve je doprlo i do CK Saveza komunista Jugoslavije. Sa mnom niko nije govorio, bježali su i od viđenja, a kamoli od pozdrava, ali nikome nije palo na pamet da me smakne.
Kad je stigla višepartijska „demokratija“ s Amfilohijem ispred svih, prozvao sam ga na RTV CG s malo humora i više ozbiljnosti da krši predizbornu šutnju i da prisvaja Cetinjski manastir. Rekao sam da je to hram koji je prije svega dvor dvije crnogorske dinastije, pa tek onda bogomolja. Narednog dana, kod velike pijace, danas Gintaš, otpali su mi prednji točkovi na porodičnom automobilu i prednji trap je završio na asvaltu. U kolima mi je bila sva porodica. Srećom, bio sam u sporoj gradskoj vožnji pa niko nije stradao. Pozvao sam taksi da odveze ukućane i šlep službu da odveze auto. Sve je bilo smišljeno u SPC i policiji, saznaću kasnije. Smišljeno s razlogom da me smaknu, pošto često putujem u NK, da se oburdam niz pješivačke strane i nikome ništa. Nijedno glasilo se tim povodom nije oglasilo. Stvarna činjenica nije dala šansu nikome za fake news, jer to se istinski desilo, već za headlin news (udarnu vijest) ili bar jednu od glavnih. Prije toga su me „savjesno“ opominjali za javno izgovorenu riječ; tri puta su mi kidali kočioni sistem na automobilima a u policiji su mi rekli da su to pacovi obavili. Većih pacova nema od policijskih, mada i tamo ima savjesnih čimbenika. Tačno na dan Referenduma, jedan visoki inspektor mi je prišao na terasi „Maše“ da popijemo kafu u čast velikog dana odluke. Imam i svjedoka, a rekao je još i ovo: „Sve je bilo spremno da te sa automobilom dignemo u vazduh, ali je neko to razmetnuo u tri minuta“. Sa njim nikad nijesam popio piće ni prije ni poslije, a ovih dana mi se javio kao sudbina... pa me i to navelo na ovaj tekst uz Dan medija.
P.S. Naravno, glasao sam tog dana 2006. za taj Dan!... Za takve medije i medijatore s „pristupnicama“ ne bih nikad.
