U godinama novog milenijuma, dok pošast globalnih konfuzija, haosa i protivrječnosti čini svaki dan neizvjesniji od prethodnog, ima smisla potražiti neke vrijednosti u vlastitom domu, pronaći porodično blago u mudrosti, poukama i hrabrim djelima prethodnih generacija.
Bokelj i kosmopolita, intelektualac, duhovnik i “narodni čovjek”, don Branko Sbutega, znao je reći često da je “život za čovjeka jedna jedinstvena šansa i avantura, jedina i neponovljiva”.
Pod nebom jedinstvenog dragulja kakav je Bokokotorski zaliv sa svojim veličanstvenim zaleđem, propuštanje takve šanse vrhunski je grijeh. Jer, sve je već dato u ruke čovjeku, samo da to čuva i da svoje ambicije ostvaruje u harmoniji sa prirodom.
Na rubu svjetova, u Boki Kotorskoj, istorijski gledano, ne tako davno, polovinom prošlog vijeka, nakon dva svjetska rata nastalih takođe iz globalnih konfuzija i protivrječnosti, tako reći iz pepela, jedna mala grupa vrijednih, ali iznad svega mudrih ljudi, odlučila je da obnovi gotovo potpuno uništeno bokeljsko pomorstvo.
Da ponovo pokrene onu djelatnost od koje su vijekovima prethodne generacije živjele i preko koje su stvorile ne samo ekonomski procvat nego i kulturni uzlet, neponovljivu duhovnu renesansu, stvaralaštvo kojim se današnjica hvali i koju pokazuje turistima.
Moć takve kulturne ostavštine, superiorne pred protagonistima novog doba, postavlja pitanje: znaju li nedostojni šta imaju?
Ako je vjerovati pravilnim nebeskim ciklusima uspona i padova trebalo bi da Fenix iz pepela ponovo ustane
Polovinom XX vijeka, tek izašla iz pakla Drugog svjetskog rata, jedna grupa iskusnih pomoraca u Kotoru je pokrenula epohalno važnu akciju oživljavanja moderne pomorske industrije. Izgledalo je nekima naivno i nerealno, ali, imena i reputacija izvrsnih ličnosti koje su se našle oko te ideje, govorila je nešto drugo. Na vidiku je bila stvaralačka senzacija vijeka…
Ta grupa ljudi, profesora kotorske Srednje pomorske škole, grupa pomoraca iz Pomorske oblasti za Južni jadran u Kotoru, Lučke kapetanija u tom gradu, zajedno sa domaćim pomorcima u penziji, pokrenula je akciju da se uključi u decentralizaciju jugoslovenske trgovačke flote koja se već dešavala po direktivi “sa vrha”.
Na tom istorijskom zadatku našli su se kapetan Niko Niketić, profesor Svetozar Stamatović, profesor Marko Latković, kapetan Milo Janković, kapetan Dušan Radoničić, kapetan Niko Vuksanović, kapetan Niko Ivović, kapetan Božo Rapovac, kapetan Benedikt Simović i profesor Ignjatije Zloković.
I, kako je vrijeme ranog jugoslovenskog socijalizma nalagalo, u ideju nove epohe bokeljskog i crnogorskog pomorstva uključeni su bili i predstavnici Sreza bokokotorskog, Opštine Kotor, Trgovačke komore grada Kotora, Udruženja pravnika i Udruženja ekonomista iz Kotora, Privredna komora Crne Gore i društveno-političke predstavnike ostalih gradova na obalama crnogorskog dijela Jadrana.
Kao prvi korak u osnivanju nove pomorske kompanije koja je trebala da bude nova renesansa bokeljskog pomorstva, u Kotoru je 17. maja 1953. godine osnovano Udruženje pomoraca koje dalo sebi prioritetan zadatak: da prouči mogućnosti osnivanje novog pomorsko-brodarskog preduzeća za prekookeansku plovidbu.
U taj prvi Upravni odbor Udruženja, kako dokumanta kažu, izabrani su kapetan Niko Niketić za predsjednika, kapetan Božo Rapovac za potpredsjednika, kapetan Milo Janković za sekretara, kapetan Niko Ivović za blagajnika i po jedan pomorac iz svakog većeg mjesta na crnogorskom primorju. Udruženje je djelovalo sve do osnivanja prvog preduzeća za međunarodni pomorski saobraćaj u dugoj plovidbi u Kotoru, a zatim se deaktiviralo.
Istorijske činjenice govore da je na osnovu elaborata pripremljenih od strane Udruženja pomoraca, Narodni odbor Sreza bokokotorskog u Kotoru, 24. januara 1954. godine, zaključuje sa Narodnom bankom FNRJ, ugovor o investicionom zajmu za gradnju brodova prekomorske plovidbe, a 29. juna iste godine obrazuje se Komisija za izradu opštih i tehničkih uslova za sprovođenje javnog nadmetanja za izrgradnju tri nova broda – trampera od po 10.000 DWT.
Neposredno nakon javnog nadmetanja, pomenuti Odbor zaključuje 31. jula 1954 godine sa brodogradilištem “3.maj” iz Rijeke ugovor o gradnji i isporuci tri broda. Za direktora novog preduzeća u izgradnji bio je imenovan profesor, kapetan Niko Niketić, direktor Srednje pomorske škole Kotor. Upravitelj stroja, profesor Marko Latković bio je nadležan za poslove stručnog nadzora izgradnje novih brodova naručenih u brodogradilištu “3.maj”.
Svjedočanstva o tadašnjem vremenu govore da na početku svog rada, ovo tek osnovano državno preduzeće nije imalo čak ni svoje poslovne prostorije, pa su korišćene prostorije Srednje pomorske škole u Kotoru. Kasnije je preduzeće smješteno u prostorije bivšeg Sreza bokokotorskog, a zatim u prostorije preduzeća “Jugopetrol” u Kotoru, sve dok nije izgradilo svoju poslovnu zgradu 1964. godine.
Kad su na ovaj način obezbijedili elementarne uslove za osnivanje novog preduzeća, Narodni odbor Sreza bokokotorskog (rješenjem broj 18783 od 29. decembra 1954), formalno osniva novo preduzeće pod imenom “Jugoslavenska oceanska plovidba” sa sjedištem u Kotoru i predmetom poslovanja: prevoz robe i putnika u domaćem i međunarodnom pomorskom saobraćaju.
Pet starih parobroda “Jugooceanija” je preuzela tokom decembra 1955. i januara 1956. godine. Bili su to parobrodi: “Durmitorac” od 5.833 BRT, građen 1913 godine. “Kordun” od 5.448 BRT, građen 1918., “Kozara” od 4.984 BRT, građen 1927., “Biokovo” od 6.048 BRT građen 1927. i prastari “Prenj” od 3.690 BRT, građen davne 1905 godine. Sa tih pet dotrajalih i prevaziđenih parobroda, prosječne starosti preko 37 godina, puno stručnosti i entuzijazma rukovodstva kompanije i zaposlenih pomoraca, počela je sredinom pedesetih revitalizacija bokeljskog pomorstva.
Bio je to tek početak veličanstvenog puta kotorske “Jugooceanije”, koja će u nastavku te bajke (iz današnje perspektive gledano), postati svojevrsna brodarska imperija. Njena flota trgovačke mornarice, pod jugoslovenskom zastavom, obišla je svijet mnogo puta, a njeni čuveni pomorci, kapetani, njeni vješti menadžeri, ravnopravno su se takmičili sa konkurencijom na svjetskom tržištu.
Na groblju ove nekadašnje pomorske kompanije, koju neki danas pominju kao da je iz doba Feničana, odavno već nema ničega.
Možda je upravo to razlog da se pozvani ljudi u Crnoj Gori zamisle nad pričom o podizanju iz pepela, o stvaranju “nečega iz ničega”, onako kako je to bilo davnog 17. maja 1953. godine u Kotoru, odlukom tada skromne zajednica tek pokrenutog Udruženja pomoraca.
Današnje okolnosti ni u čemu ne liče na one iz tih ranih posleratnih godina. Ni onakvih ljudi koji su se sastali da obnove pomorstvo u Boki Kotorskoj više nema. Nema ni one velike jugoslovenske države i njenog ugleda u svijetu. Ali, svakako bi se našlo harizmatičnih, preduzetnih predvodnika za takvu akciju, ako im se “odriješe ruke”, ako država stane iza njih, da bi ukalkulisani rizik pretvorili u veliku dobit.
Ako je ona mala posleratna družina počela sa polovnim parobrodima i u narednih trideset godina napravila čudo, pouka je više nego jasna: treba razmišljati dugoročno a djelovati odmah.
Jer, uprkos svim anomalijama ovoga doba, možda nikada ranije nije bilo toliko mogućnosti koliko ih danas ima kako bi se ostvario jedan ovaka podihvat na dobro naroda i države, na dobro domaćih pomoraca, njihovih porodica i čitavoga društva. Jer, šta je država koja ima more a nema svoju trgovačku mornaricu?
Kad je 1896. godine, dr. Antal Madjar ugledni, budimpeštanski ljekar, došao u Boku Kotorsku, u malo naselje Zeleniku, ništa nije govorilo da će tu sagraditi za ono vrijeme imporesivan hotel.
Na groblju nekadašnje pomorske kompanije, koju neki danas pominju kao da je iz doba Feničana, odavno već nema ničega
Ali, samo šest godina kasnije, 1902. godine,dr. Antal Madjar otvara hotel sa 50 kreveta, 5 apartmana i 3 depandansa. Bila je to, današnjim mjerilima rečeno, prva kapitalana investicija na jugu Jadrana. Već 1905. godine ovaj hotel u Zelenicibio je dobro poznat i u Beču i u Budimpešti kao zimska rezidencija Habsubrgovaca i austrougarske aristokratije.
Kad je već riječ o stvaranju velikih djela “iz pepela”, oba gore pomenuta slučaja su se, ironijom istorijskih stranputica, ponovo našla u pepelu. I slavna “Jugooceanija” kao državni projekat i Madjarov hotel u Zelenici kao privatni poduhvat bez presedana u ono vrijeme.
Ako je vjerovati pravilnim nebeskim ciklusima uspona i padova, pravilnim smjenama plime i oseke, zakonitostima bioritmova, trebalo bi da Fenix iz pepela ponovo ustane.
U kakvom obliku će se ta rekinkarnacija desiti, inspirativno je pitanje za producenta SF filmova ili pisca futurističkih romana. Ali, da će se desiti, realno je i moguće ako ima volje i pameti.
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
