Bio je potreban samo jedan pokušaj da postane student na džez odsjeku prestižnog konzervatorijuma u Gracu: od tridesetak gitarista iz svih krajeva Evrope, koji su konkurisali za samo dva mjesta u klasi, bio je prvi. Sada je posvećen novim lekcijama o istrumentu koji već savršeno poznaje, a u pauzama piše, snima, i – ponekad, pred punim klubom ili salom, podsjeti i ovdašnju publiku na svoju darovitost.
Ovaj 23-godišnjak počeo je da svira klasičnu gitaru sa devet godina. U nižu i dio srednje škole završio je u klasi Nedeljka Pejovića, a dvije godine do mature bio je u klasi Srđana Bulatovića. Uporedo, učio je džez gitaru od onoga od koga je i mogao najviše naučiti u Crnoj Gori (pa i šire) – od Milorada - Šula Jovovića. Iza njega su već brojne kompozicije, nastupi sa crnogorskim i stranim muzičarima, ali i sastavima: pred domaćom publikom obično nastupa u „Baltazaru“. Grupa, koju još čine Ivan Marović (klavir i klavijature), Milivoje Pićurić (kontrabas), Blažo Tatar (bubnjevi) i Stefan Pavićević (saksofon), priredila je sinoć izuzetan koncert u KIC-u „Budo Tomović“, u okviru ovogodišnjeg Mjeseca poštovanja džeza - JAM. Sastav se predstavio izvođenjem novih numera koje su nastale u proteklih mjesec dana.
Iskoristili smo priliku da razgovaramo sa Filipom Gavranovićem, prije nego što ponovo ode iz Podgorice do ljetnje pauze.
ANALITIKA: Kako je počelo tvoje druženje sa džezom?
GAVRANOVIĆ: Interesovanje za džez muziku se javilo kada sam upisao srednju školu. Bio sam na prvoj godini, kod Vjere Nikolić sam učio klavir. Jedno od prvih pitanja koje mi je postavila bilo je „Da li slušaš...“ I tu je bilo raznih imena o kojima nisam imao pojma, ni što su, ni ko su. Među njima je bio i Pet Matini i još neki koji danas vladaju savremenom džez scenom. Polako sam počeo da slušam takve stvari i, uz to, da se odvajam od „klasične priče“ koju sam imao u školi. Nakon par godina potpuno sam se orjentisao na džez. Poslije srednje škole, upisao sam Muzičku akademiju na Cetinju, u klasi Srđana Bulatovića, ali to nije išlo baš dobro. Bilo je tu neslaganja i – daleko od toga da sam bio ispunjen. Bio sam skoro tri godine na Cetinju i nakon toga sam, jednostavno, odlučio da to nije to. Nisam se pronalazio u tome. Otišao sam u Grac. I - položio sam iz prve.
ANALITIKA: Stjepko Gut, čuveni trubač koji je ujedno i predavač na akademiji u Gracu, boravio je prije dvije godine u Podgorici i tada mi kazao da ćeš ti, bez sumnje, odmah položiti prijemni ispit, iako je riječ o klasi u kojoj konkuriše najviše ljudi. Kazao je i da u tom trenutku nije čuo nikoga ko je bio tako spreman.
GAVRANOVIĆ: Iskreno, ja to nisam očekivao. Kada sam pitao Stjepka što misli i da me posavjetuje, rekao mi je da se spremim dobro, jer ih ima „puna kapa“, što me je poprilično prizmeljilo. Otišao sam u Grac potpuno opušteno, ne očekujući bilo šta. Ali, rezultat je da sam bio prvi na listi, a primali su dvoje. Izgleda da je Stjepko bio u pravu u onome što je tebi rekao.
ANALITIKA: U protekle tri godine, troje mladih ljudi iz Crne Gore je počelo da studira džez u inostranstvu: pijanista Enes Tahirović je prvi otišao, i to u Grac, pjevačica Iva Kostić je na Berkliju, a zatim si i ti otišao u poznati austrijski centar. Pošto komponuješ i sviraš, gdje vidiš sebe u daljem, umjetničkom radu?
GAVRANOVIĆ: Sebe vidim kao autora i gitaristu, sigurno. Ali, koliko sebe vidim u Crnoj Gori – nisam siguran. Činjenica je: mnogo bolje sam prošao u Austriji i Njemačkoj kao anonimus, nego u Crnoj Gori, gdje me dosta ljudi zna.
ANALITIKA: U Gracu studiraš već godinu i po. Mogu li se porediti klasične studije sa cetinjske akademije i studije o džezu u Gracu?
GAVRANOVIĆ: Razlika je upravo u tome što je u Gracu akademija koja tretira samo džez muziku. Akademija na Cetinju je, ipak, druga, klasična škola. Razlika je i u programu, organizaciji predavanja... U Gracu je dobro to što svaki profesor je veoma uspješan muzičar koji ima karijeru, aktivan je, stalno putuje i svira. Većina stvari koje nam govore dolaze iz njihovog ličnog iskustva. To nije slučaj na akademiji na Cetinju, jer velika većina tamošnjih profesora su samo pedagozi, koji nisu aktivni izvođači. A to je upravo ta velika prednost studija u Gracu.
ANALITIKA: Pa, kako se uči i dokazuje u Austriji?
GAVRANOVIĆ: Postoji velika razlika između okruženja ovdje i tamo. U Crnoj Gori je jedno od prvih pitanja odakle sam i što sam studirao. U Austriji ljudi žele da čuju što to imaš da im ponudiš i što znaš, a tek na kraju, onako usput, pitaju odakle si. Tamo se cijeni rad i nije bitno što je ko završio. Eto, kad sam došao u Grac u školu, iz nekoliko predmeta su mi ponudili da na kraju prvog semestra polažem gradivo za cijelo školovanje, jer su vidjeli da sam dobar. Tako sam odmah položio solfeđo i klavir. U Crnoj Gori to nije slučaj, što je veoma loše. Dakle, na strani je jednostavna politika: ko zna – zna. I niko nikoga ne maltretira. A ovdje...
ANALITIKA: Da li sebe vidiš, možda, kao budućeg pedagoga?
GAVRANOVIĆ: Istina, probao sam par puta. Držao sam časove, ali mi je to bilo veoma teško. Ljudi stalno očekuju da im kažem genijalne stvari i velike mudrosti. A, zapravo, ključne stvari u muzici, i ne samo u njoj, su veoma jednostavne. Tako ljudi često očekuju više od mene, a ja, prosto, ne znam što da kažem. Uvijek se sve svodi na tih par jednostavnih stvari na kojima treba raditi godinama. Ali, ljudi ovdje očekuju da preko noći dobiju nešto, a to je nemoguće.
ANALITIKA: Nakon sinoćnjeg koncerta sa grupom „Baltazar“, što dalje možemo očekivati od Filipa Gavranovića?
GAVRANOVIĆ: Slijedi kratka turneja u Italiji, sa kolegom saksofonistom. Onda se vraćam školi, u Grac. Tamo me čeka i nastup sa Ćincijom Katanijom, džez pjevačicom iz Švajcarske, sa kojom ću gostovati na najvećem festivalu u Gracu. Pored toga, imaću nekoliko koncerata sa jednom trubačicom iz Češke, u okviru njenog projekta. Onda će doći i kraj semestra, pa ću se malo baviti ispitima. Nakon toga ću se vratiti svom studiju u Podgorici, da završim neke projekte, taj disk, na kome odavno radim. Snimanje i produkcija bi trebalo da budu završeni na ljeto. Ali, danas je lako snimiti album. Najteže je ono što počinje nakon snimanja: postprodukcija, izdavanje, marketing. Možda ću pokušati da album izdam u inostranstvu. Neće to biti neka velika kuća, s obzirom da je riječ o krajnje nekomercijalnoj muzici, ali želim da to zvuči onako kako sam ja zamislio.
K.J.
