Naše mišljenje o stvarnosti najčešće je istoricističko, a to znači da stvarnost doživljavamo kao ponavljanje istorije, a aktere naše stvarnosti kao učesnike istorijske epohe. Stvarnost vidimo samo kao jedan oblik istorije u našem dobu, umjesto kao vrijeme sadašnje koje ima svoju istoriju ili nužnu vezu s njom. Takva percepcija navodi nas da živimo istoriju, a ne stvarnost i da se, umjesto popravljanja sadašnjosti, pretežno bavimo popravljanjem prošlosti. Tako postajemo zarobljenici onoga čega nema i onoga što se popraviti ne može, osim ako domislite ono što vam nedostaje ili oduzmete ono što vam kvari sliku koju želite da vidite. Ali time od istorije pravite mit, odnosno laž. A istorija je i bez tih prepravki dovoljno nepouzdana, ili tačnije – istorija nije istina, već je ona istina više ili manje.
Problemi s istorijom počinju kada poželjnu predstavu sopstvene istorije smatrate istinom o vama i vremenu u kome živite. Tada u istoriji počnete da tražite objašnjenja, putokaze, dokaze, potvrde o ispravnosti mišljenja ili opredjeljenja… I naravno, napravite grešku. Ali ne zbog toga što je greška u istoriji, nego zato što je greška u vašem znanju istorije i predstavi o njoj.
Potreba da stvaramo poželjnu predstavu prošlosti, koju namećemo kao dio naše stvarnosti, nije posljedica nesavršenosti obrazovnog ili nekog drugog sistema, već je to rezultat jednog mentaliteta, koji sebi pravi sigurno utočište u kome jedino može trajati i opstajati. Za ovaj kulturološki areal, koji održava u životu poželjnu predstavu istorije, najprikladniji je naziv – nahija. Nahija je sigurno utočište za svaku zabludu, prostor gdje je laž dozvoljena, ako je u službi nahije. Nahija nikada ne kažnjava one koji joj služe, niti ograničava pravo mediokriteta na uspjeh. Zato je u našoj nahiji istorija jedina filozofija.
Istorija kao mišljenja o stvarnosti počinje, kao i mnogo čega drugog, s Njegošem. On je napisao dvije istorijske drame: Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali, od kojih je prva, koja uopšte nije istorična, imala veći uticaj na mišljenje o stvarnosti od one koja je umnogome zasnovana na istorijskim faktima. U Gorskom vijencu istorija je upotrijebljena da bi politička funkcija djela bila djelotvornija, dok je u Lažnom caru istorija upotrijebljena da bi samo djelo, a ne njegova izvanknjiževna funkcija, bilo činjenično i situaciono uvjerljivije. Uostalom, Njegoš je za Lažnog cara i prikupljao građu iz Venecijanskog arhiva, tako da su i radnja i likovi prilično bliski onome kako je uistinu bilo. To se za Gorski vijenac ne može reći. I to ne zbog toga što ,,Istrage poturica“ nije bilo, već zbog toga što taj istorijski ambijent o kome piše Njegoš, a koji se odnosi na vrijeme prije tobožnje ,,Istrage“, nikada nije postojao. Gorski vijenac je najuvjerljiviji kao slika crnogorskog mentaliteta, a sve drugo je kreacija bez ikakvog utemeljenja u istorijskom.
Naravno da književnik nema obavezu prema istorijskim faktima ili situacijama, ali hoću da kažem da istorijska slika Crne Gore u Njegoševom Gorskom vijencu, a ne prikaz događaja ili ličnosti, nema uporište u istorijskom. Njegošu istoričnost i nije bila važna, već kreiranje onog istorijskog podteksta koji će dati legitimitet političkim idejama njegovog djela. Da taj podtekst nije izmislio, njegove političke ideje ne bi prešle granice Crne Gore. Moramo znati da je Gorski vijenac, pored toga što je djelo genijalnog uma, istovremeno i djelo jednog političkog megalomana. Ono je zato izvor velike obmane.
Za razliku od Njegoša, koji je istoriju koristio kao frakciju ideološkog opijata, naš najveći pisac XX vijeka, Mihailo Lalić, istoriju je uveo u svoje književno stvaralaštvo kao sredstvo za objašnjavanje ideološke patologije i crnogorskog političkog mentaliteta. Na nekoliko mjesta u Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove, on objašnjava čemu istorija služi i zbog čega je njome opsjednut: ,,Ovo što često prizivam prošlost nije što uživam da je pričam, no ja bez nje, čini mi se, ne umijem ni da mislim i nemam čime da osvijetlim zamršen puteljak ispred sebe... Uspomene su, vjerovatno, ne samo moje no i svačije, vazda sklone uljepšavanju, inače ne bi imale smisla... Stalno dozivam događaje što su prošli da pomoću njih izmjerim ova ludila što su došla i zasjela da ne prođu. Zlo je u tome što čim otvorim izbe sjećanja, nemam više mogućnosti da izvučem što mi treba: preplavi me netraženo, zaboravim šta sam htio... Iako se istorija ne ponavlja u cjelini, ponavlja se u fragmentima, to jest u ljudima, a oni su ostali isti ili gori no što su bili... Čitava nam je istorija izatkana od zakašnjenja i prestizanja, od kajanja i popravki...“ Od prošlosti se, tvrdi Lalić, ne može pobjeći. U Lelejskoj gori ima interesantna priča o zakrpi, koju je Lado Tajović bacio u neku planinsku urvinu, jer ga podsjeća na davno vrijeme, a on želi da se „oslobodi prošlosti“. Ali poslije nekoliko dana lutanja planinom, opet je naišao na nju. Takva je nekako naša sudbina i danas – kuda god da idemo, uvijek nas sačeka neka zakrpa iz prošlosti.
Da li je moguće uz pomoć istorije „osvijetliti zamršen puteljak“ ispred nas? Moguće je, naravno, ali ne sa istorijom kakvu mi imamo i koristimo. U našoj istoriji, odnosno istoriji koja služi za opštu upotrebu, glavni „junak“ je naš neprijatelj, a ne mi sami. Istorija je priča o propasti naših neprijatelja i njegovim zabludama, a ne o našim dobrim iskustvima i našim zabludama. Istorija nam ne služi, kao što služi Laliću, da razumijemo Crnu Goru, već da pokažemo njeno nerazumijevanje kod onih drugih. I jedna i druga strana vjeruje da je njihova istorijska predstava Crne Gore jedino istinita i da je razumijevanje njihove predstave, razumijevanje Crne Gore. A nije. Treba čitati Lalića. Crna Gora kao istorijski monolit odavno ne postoji. I sa tim se treba pomiriti. Borba da se održi privid tog monolita, uvijek završi neuspjehom. Nije prevlast jedne ideje istorije, glavna crnogorska bitka. Glavna bitka je da se izađe iz nahije. Zato, ako hoćete da pobijedite protivnika vaše ideje istorije, samo ga ostavite u nahiji, a vi izađite. U nahiji, bila naša ili njihova, uvijek ima samo jedan put – pogrešan.
