„Oslobodioci“ malo-malo pa pijani ili pod sumnjom da su pripiti mahnitaju u saobraćaju službenim autima. Prvo je 2021. nekakav Nikola Kandić, koga su postavili na dužnost zamjenika generalnog sekretara Vlade, 2. maja, na Uskrs, predveče pod rotacionim svijetlima prošao kod Palade kroz raskrsnicu na crveno svijetlo i zakucao se u drugo vozilo. Onda se prije mjesec i po, 24. septembra izvjesni Aleksandar Sekulić, tada državni sekretar Ministarstva zdravlja, neđe na Zagoriču zakucao pijan u kombi. Preksinoć je Mijo Lekić, pljevaljski kabadahija, pijan slupao službeno auto Rudnika uglja gdje je sada predsjednik Odbora direktora.
Ako je nešto ovdje pozitivno to je da su se za tri godine promijenile društvene okolnosti u vezi sa ovim udesima.
Kada je 2021. onaj Kandić divljao kod Palade, policiji je trebalo 24 sata da se oglasi. A ovaj je u međuvremenu petljao i muljao. Prvo je, prema izvještajima medija, pokušao da utekne s mjesta saobraćajne nezgode, onda je natjerao nekakvog nesretnika koga je Vlada povremeno pod ugovorom o djelu koristila kao vozača da se on prijavi da je vozio, pa je tu bilo svašta oko alkotesta – svjedoci su tvrdili da je odbio da se testira, a policija da nije. Slično je, prema izvještajima medija, bilo i uz slučaju Sekulića. Uglavnom, da oštećeni učesnici u udesima ili drugi građani, nijesu sve snimili mobilnim telefonom i da informacije o događajima i snimke nijesu odmah objavili mediji zataškavanje bi možda i prošlo.
Razlika je što je policija, valjda poučena prvim slučajem kada je pokušaj prikrivanja udesa izazvao reakcije koje su išle do nadležnog parlamentarnog odbora, u drugom slučaju odradila posao korektno bez pokušaja prikrivanja. U trećoj prilici, preksinoć u Pljevljima, išlo se i korak dalje – Lekić je završio u pritvoru kako je to propisano, i kako bi trebalo biti postupano prema svakome. Nekoliko mjeseci ranije uhvaćen je kako vozi pijan ali mu se progledalo kroz prste. Političari, nadređeni vinovnicima udesa, koji su u prvom slučaju ćutali, u ova posljednja dva su se, u procesu kontrole štete, takmičili u brzini pozivanja „na odgovornost“ i jednakost pred zakonom i slanja apela vinovnicima da podnesu ostavke.
Bilo je u ove četiri godine „oslobođenja“ još tušta i tma zloupotreba korišćenja službenih vozila – od onog siktanja kćerke nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića na službene vozače što silom na putu Nikšić – Podgorica ne probiju blokadu građana koji su protestovali protiv Vlade, do uobičajenog snimanja opasnih preticanja na punoj liniji, službenih auta snimljenih na crnogorskim plažama i u turističkim centrima država regiona. Ali se po ozbiljnosti izdvajaju slučajevi udesa koji su službenim vozilima izazvali pijani akteri.
Što se epiloga tiče – društvo nije dobilo nikakvu garanciju da se događaji neće ponavljati. Naprotiv. Izrečene su smiješne kazne od po nekoliko stotina eura, vinovnici su u prva dva slučaja razriješeni, ali su njihova mjesta ekspresno popunjena drugim partijskim vojnicima. Na primjer, Vlada je 26. septembra razriješila Aleksandra Sekulića, da bi prije tri dana već na tu dužnost imenovala novog partijskog uhljeba Demokratske narodne partije.
Zašto se ovo događa? Zašto osobe koje dobiju na upotrebu službeno vozilo sjednu u nekom trenutku za volan pijani? Zato što se službeno vozilo smatra i partijskom plijenom i statusnim simbolom i zato što populistička politika odbija da se ovim pitanjem ozbiljno pozabavi.
S jedne strane imamo s vremena na vrijeme u medijima podatke o tome kako recimo u Danskoj, Holandiji ili Norveškoj predsjednik Vlade na posao ide biciklom ili metroom, a da u Crnoj Gori postoje hiljade službenih vozila. S druge strane imamo situaciju da je problem obnoviti sramotno zastarjeli i siromašni vozni park državnog protokola, dok se istovremeno svakoj šuši koja se domogla politike dodjeljuje službeno vozilo. Imamo redovno situacije da se nadležni u državnom protokolu stide pred strancima kakva su nam vozila. Čak smo najmanje dva puta u proteklih petnaestak godina imali situaciju da su stranci učtivo izbjegli vozila našeg državnog protokola. Imali smo situaciju da se digla populistička halabuka oko dva kupljena luksuzna Maybacha, a takvih vozila mora imati svaka država i to daleko više od dva. I imamo s druge strane situaciju da se juče sprda cijela Crna Gora što šef Kluba poslanika vodeće partije vladajuće koalicije prevozi službenim autom krevet.
To će tako biti sve dok ne bude, ako ikad bude, promijenjena politika dodjele službenih vozila.
Šta će recimo službeno vozilo zamjeniku generalnog sekretara Vlade ili šefu poslaničkog kluba neke političke partije? Kakve oni to terenske poslove moraju obavljati da im je neophodno službeno auto? I zašto ja kao građanin, dakle poreski obveznik, moram da finansiram vozikanje zamjenika generalnog sekretara Vlade ili državnog sekretara Ministarstva zdravlja? Što to oni moraju da rade, gdje to oni moraju da idu službenim vozilom da bih ja to morao da plaćam? A pogotovo šefa nekog kluba poslanika u parlamentu. Ako šefu poslaničkog kluba treba auto – neka mu ga kupi stranka.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rute, iz vremena kad je bio predsjednik Vlade Holandije
I dalje, ko su zapravo ti ljudi kojima građani plaćaju iz budžeta vozikanje službenim autima?
Ko je Nikola Kandić? Ko je Aleksandar Sekulić? Imaju li oni neko zanimanje? Je li ko u struci ikad čuo za njih? Što su oni to u životu napravili? Čime su zadužili Crnu Goru? Ko su oni uopšte?
Ovo su ključna pitanja za odgovore dokle će bahati pijani političari lupati službena vozila. Dokle im se mogne.
Nijesam utopista da vjerujem da će se ovo gore promijeniti. Vrana vrani oči ne vadi. Prema tome dodjeljivaće vlast auta i druge privilegije uhljebima dokle god javnost ne bude dovoljno senziblizirana na tu temu da to pitanje počne da postavlja. Tek tada ćemo krenuti onim putem koji završava tamo đe su danas Danska, Holandija ili Norveška. Do tada valja nam trpiti kandiće, sekuliće i lekiće.
Sadašnja vladajuća koalicija je trima slučajevima dokazala da nema sposobnost da imenuje na odgovorne dužnosti osobe koje imaju minimum odgovornosti, zrelosti i ozbiljnosti. Jer, u konačnici, nije uopšte pitanje kako su to Nikola Kandić, Aleksandar Sekulić ili Milan Lekić slupali službena vozila – nego kako je moguće da takvi likovi uopšte dospiju na mjesta na kojima im je to bilo omogućeno.
————
* Mi smo dečki kaj pijemo stoječki
Če je dobra klapa, more i sedečki
Bormeš će je gusto, more i ležečki.
V gostioni jeden z drugim tak je vezan
Kak da budem društven i ostanem trezan.
(Mi smo dečki, pop hit iz 1972, tekst Ivica Krajač, izvode Dubrovački trubaduri)
