Vjerujem da su jednako proroci koliko i radnik koji kopa septičku jamu. Mada, sretnija bi bila analogija s naručiocem posla, jer i on i takozvani proroci vole srati do u beskonačno. Pjesnici ne žive s gavranovima na tavanima, niti im u pola noći natprirodna bića lupaju na prozor. Pjesnici ne propovijedaju budućnost, već spašavaju sebe pišući o jami u kojoj su. O mraku u kojem su rođeni i u kojem će umrijeti. Pišući o vodi u kojoj se dave. Ipak, za potrebe ovog teksta nek budu proroci. Zašto da ne, ne košta ništa. Nek bude da sam prorok koji jasno vidi budućnost Gradske televizije, portala i radija. Nek bude da gavran živi na mom ramenu, a ne na tavanu, i da mi upravo govori što će se dogoditi. Recimo, u utorak. Znate, to nije Poov gavran, već moj, pa umjesto Nevermore on kaže nešto sasvim drugo. I u njegovom govoru nema edgarovske tajanstvenosti. Moj gavran samouvjereno kljuca o profanom. Obično o novom, mimo zakona biranom i izabranom, vršiocu dužnosti direktora Gradske tv. Vršilac dužnosti! To prilično ozbiljno zvuči? Vršilac svete dužnosti, još ozbiljnije! Vršilac svete svetosavske dužnosti zvuči ozbiljnije od još ozbiljnijeg!? E, pa moj mi gavran na uvo šapuće o tom i takvom vršiocu dužnosti. Rekoh li nezakonitom? Kaže da će Vršilac dužnosti sazvati svoj Savjet! Savjet?! Kako tek to seriozno odzvanja u ušima puka! Poput okruglog stola kralja Artura! No, u toj bi inscenaciji Vršilac bio kralj Artur, a Vršilac bi radije bio Stefan Nemanja, te ga stoga nećemo dovoditi u neugodnosti. Ne želimo mu pričiniti neprijatnosti i njegove svetosavske svjetonazore ugroziti kojekakvim zapadnim mitovima i legendama. Naš Vršilac bira da živi u velikosrpskim mitovima. I to je u redu. No, nije u redu to što je prekršen zakon ne bi li Vršilac bio Vršilac. Nije u redu ni to što je Savjet, onako biblijski, načinio po svom obličju. I što oni koji čine Savjet bespogovorno slušaju svoga tvorca. Opet biblijski, dakako. Što to bijaše slobodna volja? Nek bude volja Vučićeva! Savjet sluša bespogovorno. One koji su i njih i Vršioca doveli do tačke u kojoj će odlučivati o sudbini Gradske televizije. Doveli. Politički dabome. Nijesu se u Savjetu obreli zahvaljujući svojim vrlinama i vještinama. Zapravo, ovo za vještine povlačim. Ne može se poricati vještina čovjeku koji udovoljava svakoj vlasti. Ne može se poricati vještina snishodljivosti, imanentna članovima Savjeta. Snishodljivost kontinuiteta. U odnosu na bivše, u odnosu na sadašnje, u odnosu na buduće. Elem, sva njihova baljezganja o slobodi su opsjena. Ali, ne očekujete valjda da opsjenari ponude istinu? Ipak, vratimo se gavranu.
U utorak će, kaže gavran, zasijedati Sveti Sinod, iliti Savjet. U utorak će, kaže gavran, na prijedlog Vršioca svete dužnosti Sveti Sinod Gradske tv ukinuti Aritmiju i Knjiške ljude. Izbrisati ih. Jer, jeretičke emisije ne dolaze u obzir! Iako su programskim planom predviđene za još neko vrijeme. Ali, koga briga za planove i programe, zakone i ustave?! Jedini plan o koji se Vršilac i članovi Sinoda Gradske tv neće oglušiti (da ne kažem ogriješiti) je plan velikosrpskog nacionalizma. Plan u kojem će se udaviti i Gradska televizija. Nijesam prorok, ali moj gavran tako kaže. Tamara Nikčević i Đorđe Šćepović su glave koje valja pośeći. “Na gradove udariće trava / i zavesti svoju strahovladu/ svi cvjetovi ostaće bez glava/ da bi bili sa travom u skladu”. Da bi bili sa Sv. Savom u skladu, ako mi je dozvoljeno da upropastim ove Vitove stihove. Eto tako govori moj vlastiti gavran. Na ramenu, ne na tavanu. A kaže i da će Gradska tv, vrlo vjerovatno, za predstojeće vjerske praznike emitovati serijal koji joj je ljubazno ponudila Crkva Srbije. Serijal u produkciji Crkve Srbije. No, sačekajmo. Nek nas bliska budućnost potvrdi ili nas iznenadi? Ostavi u čudu? Ako laže gavran mene, lažem i ja vas.
Bilo kako bilo, ono što je sasvim izvjesno je da vam posljednji put pišem na ovom mjestu. U međuvremenu samo jedno od vas tražim: Ne dajte se paśim sinovima.
