Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo - crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao drhteći od nemira, i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom. Na ovaj način je Evdard Munk opisao nastanak slike ,,Krik“. Postoje nekolike slike krika, ova najpoznatija je kako se vjeruje nastala 1893. godine, a ostale do 1910. godine.
Krik je postao simbol nemira savremenog čovjeka, oslikava trenutak raspadanja ljudske duše i često ovu sliku dovode u vezu sa Ničeovom objavom ,,Bog je mrtav“ i Šopenhauerovom filozofijom. Do 18. vijeka pojam jeze, jezivosti se nije primjenjivao na osjećanja, a od 18. vijeka jeza dobija taj oblik i znači strah, užas, grozu, jezivo je sve ono što bi trebalo da ostane skriveno i mistično. U Munkovom kriku jeza je u osjećaju posmatrača jasne ekspresije osjećanja koja svi posjedujemo, a posebno pojačana u modernom dobu užasa. Posmatrajući sliku užasa jednog nijemog lica u našim ušima odzvanja krik toliko glasan kao što samo nijemost nekog strašnog prizora može i biti. Vizuelno jeza se nalazi u svim onim međutonovima, ili u muzici u šumovima i zatezanjima struna, upozorenjima sakrivenim u međuprostor svjetla i tame. Jeza je u sjenkama i tišini.
Još iz djetinjstva pamtim jednu vrlo neobičnu kletvu ,,dabogda ti se sjenka od tijela odvojila“, poput Munkovog krika u toj filmski zamrznutoj slici - odvajanje sjenke od tijela prizor biva jeziviji od svih onih najbrutalnijih filmskih scena nasilja. Slijedeći Frojda, Bodler je naveo da je presudna osobina jezivosti ambivalentnost u momentu kada se izgubi granica između zločinca i žrtve, dobrog i zlog, stvarnosti i uobrazilje. Te u duhu poeme Edgara Alana Poa ,,jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći“ nemanje utjehe ni spasa pojačano gavranovim ponavljanjem ,,nikad više“ predstavlja najjeziviji elemenat ovog remek djela, a vanjska tama je samo odraz one unutrašnje.
Posmatrajući prizore naše stvarnosti, sve ono što vidim pretvara se u dobro poznate slike iz istorije umjetnosti poput Saturna koji proždire svoje dijete, Leonardove Posljednje večere, Karavađove Meduze... Oživljavanjem slika, tj. prenošenjem u današnji trenutak hvata me jeza. Svuda oko nas, neki ljudi strani i daleki pokorno padaju na koljena, ponizno u obredu ,,krvi i tla“, gubeći tako oblik svog tijela i bića, u podređenom položaju, tijela poređana jedna do drugih, spuštena do zemlje, neodoljivo podsjećaju na strašnu sliku kletve tijela bez sjenke, kao čovjeka bez dostojanstva, osobina i stava. Misao o slobodi postaje teška, nepodnošljiva, nad njom se nadvija crna ptica, ponavlja ,,nikad više“.
Poput Bodlerovog opisa sve više se gubi granica između zločinca i žrtve, dobrog i zlog, stvarnog i iracionalnog. ,,Ptico, ili vraže crni!, rekoh, mraku svom se vrni, oluji i obalama koje tebe ispališe... S poprsja se skidaj toga! Vadi kljun iz srca moga! Lik tvoj nek se iz očiju i sjećanja mog izbriše!“, kao u noćnoj mori niko da čuje, buđenje je daleko, a sloboda je postala nijema, dok je vjera jeziva slika čovjeka koji je izgubio svoju sjenku. I tako u rano proljeće, šetala sam sa prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju, odjednom sam se osjetila iscrpljenom, zaustavila sam se i sjela na klupu da posmatram jednu za naše područje netipičnu građevinu, moji prijatelji su nastavili hodati, a ja sam ostala drhteći od nemira i osjećala sam beskrajan krik kako prolazi gradom, jer baš na toj građevini, ,,tu, se vrata otvoriše - mrak je tamo, ništa više“.
