Nije još čestito ni stigao do tv aparata signal Gradske televizije kada su se brzinom svjetlosti mobilisale sve nacističke snage stacionirane u Crnoj Gori. Kojekakve borbe, in4ssovci i slične septičke jame ravnogorske propagande jurnule su na novu podgoričku televiziju, hrabro, odvažno i nepokolebljivo poput antifašističkog četničkog pokreta koji hita u zagrljaj njemačkih i italijanskih okupatora. Poput svetog Joanikija Lipovca koji se baca u naručje Pircija Birolija.
Da je stvarnost često fantastičnija od bilo kakve literature svjedoče i tekstovi objavljeni na portalima crnogorskih Dragana Vučićevića. Upoređujući program Gradske televizije s Gebelsom Vučićevi gebelsi vrlo svjesno računaju na granice uma svojih čitalaca. Jedan razoren um (neka mi oprosti Lazar Komarčić) prośečnog korisnika pomenutih naci-platformi bez dvojbe će prihvatiti ponuđene srpske istine.
A ako se pozovemo na jednog od najpopularnijih srpskih nacionalista Dobricu Ćosića koji kaže da je laž srpski državni interes i da je laž u samom biću Srbina, onda ćemo bez problema zaključiti o kakvim je istinama riječ. Međutim, nikako se ne mogu saglasiti s Ćosićem, jer laž nije u samom biću Srbina, već u samom biću srpskog nacionaliste kakav je i sam Ćosić bio. Recimo, Brana Petrović nije lagao, Miloš Crnjanski nije lagao, Ljuba Tadić nije lagao.
Nije lagao ni Koča Popović, slavni nadrealista i još slavniji general, koji je upoznat s opasnostima velikosrpske indoktrinacije zapisao: Ćosić je srbenda, a ja nisam srbenda, ja sam Srbin po rođenju… za sebe pouzdano znam da svoju ideologiju neću graditi ni na opanku ni na šajkači. Nešto slično je izrekao i Ljuba Tadić na jednom sarajevskom filmskom festivalu: Ja jesam Srbin po rođenju, ali ne i po zanimanju.
Dakle ˗ ne laže Srbin, laže srpski nacionalista, iz uvjerenja ili iz koristoljublja, sasvim je svejedno. U oba slučaja nacoš je debelo u krivu. Ako i prenebregnemo kolosalnu laž izrečenu na račun Gradske televizije, ne možemo a da se ne začudimo nad saznanjem da potomci i štovaoci četničkog pokreta svoga nekadašnjeg saveznika i saborca Jozefa Gebelsa uzimaju za paradigmu laži i zla, pripisujući mu osobine koje mu iz perspektive jednog ravnogorskog posmatrača nipošto ne pripadaju. Gebels je za njih heroj. Gebels je, uostalom kao i cijela vrhuška nacističke Njemačke, bio pokrovitelj i uzor antifašističkom četničkom pokretu koji se tek igrom slučaja obreo u službi Firerovog fašizma.
A kome je zapravo trn u oku, ili kamičak u cipeli, nova podgorička televizija? Onima koji su crnom magijom vaskrsli najmarkantnije ratnohuškačke novinare iz 90-ih. Onima koji su Pericu Đakovića posadili u studio televizije koja je do nedavno bila u vlasništvu odbjeglog crnogorskog tajkuna, a kojom odnedavno gospodari Aleksandar Vučić, vožd srpski i medijski magnat pred kojim bi se i Rupert Mardok postidio.
Ali, ima li razlike u uređivačkoj politici Vučićevih portala i televizija u Crnoj Gori i uređivačkoj politici Javnog servisa? Nema, osim u nijansama. Nakon pretvaranja RTCG u digitalnu Svetigoru nameće se pitanje što je sljedeće? Možda Emilo Labudović u centralnom Dnevniku? Ko je najglasniji u pokušajima difamacije novog medija? Između ostalih i nekad servilna novinarka Javnog servisa, koja je u svojoj emisiji bila majčinski brižna prema gostima iz bivše vlasti, a danas joj se od silne posvećenosti jevanđelju mržnje od filmskih radnika pričinjaju ustaše i lažni umjetnici.
Moguće da neki od njih i jesu lažni, ali lažni umjetnik je uvijek manje opasan od lažnog vjernika. I o vjerodostojnosti umjetnika sasvim sigurno ne može suditi režimska, partijski upregnuta, opskurna, polupismena prilika afirmisana na društvenim mrežama. Bilo kakav umjetnik nije opasnost po društvo u kojem se, moguće, lažno predstavlja. Osim ako je riječ o nacionalistički raspoloženom piscu ili filmskom radniku, kakve nesuđena književna i filmska kritičarka treba potražiti u tzv. Udruženju književnika Crne Gore, ili na nekom od programa Vučićevih televizija. Ili pak na nekom od filmskih festivala na kojima se zabranjuje Quo Vadis, Aida, a nagradama ovjenčava Dara iz Jasenovca.
Lažni umjetnik neće poželjeti novu Srebrenicu, ili javno slaviti osuđenog ratnog zločinca. Lažni umjetnik će moguće snimiti loš film, ili napisati ne baš valjan scenario, ali lažni umjetnik neće pozivati na mržnju u ime svoje lažne umjetnosti.
Lažni vjernik hoće, sve to i još više od toga.
