Političar poznat kao „čovjek u žutom prsluku“ po nagradu „Franje Basića“ došao je bez svog zaštitnog znaka. Visok, mršav, malo pogrbljen, u tamnom odijelu i beloj košulji u konferencijsku salu u zgradi njemačkog Telekoma zakoračio je korakom čovjeka koji i danas, s pune 83 godine itekako zna kuda ide i kako će tamo doći. Ni traga od umora i nemoći. Tek kada mu se čovjek približi, vidi duboke bore koje daju da se nasluti da je taj čovjek, kao golobradi mladić sa 16 godina poslan u rat, da je u godinama nakon njega ukupno tri i po godine odležao s tuberkulozom u bolnici, da je žario i palio i domaćim i inostranim diplomatskim parketom decenijama i u istoriju ušao kao „arhitekta nove Evrope“. Ono što njegove bore naslućuju, postaje savršeno jasno kada Hans-Ditrih Genšer progovori. Čovjek ima potrebu da gotovo svaku njegovu rečenicu zapamti i prepriča je nekome.
„Ja pripadam onoj generaciji koja je na kraju Drugog svjetskog rata imala jedva 18 godina, ali već sam do tada preko dvije i po godine bio vojnik u ratu. Mi smo svi bili uvjereni da moramo učiniti sve kako se ne bi ponovilo ono što se dogodilo u Njemačkoj u prethodnih 12 godina. Moj veliki motiv za politički angažman bila je, i nakon što sam došao u Zapadnu Njemačku – ljubav prema mojoj domovini. Uvijek sam mislio da onaj ko ne zna odakle dolazi, ne zna ni kuda želi da ide“, rekao je Genšer na svečanoj dodjeli nagrade u Bonu protekle subote (25.9.)
Zašto toliki angažman za malu Hrvatsku?: Ljubav prema domovini bila je njegov motivacioni motor za napore koje je kao ministar spoljnih poslova činio za ujedinjene Njemačke, za pad Gvozdene zavese, za prevladavanje prepreka između zapada i istoka. Krajem 80-tih godina prošlog vijeka, sluteći da komunistički poredak na istoku Evrope puca po šavovima, pozivao je političke zvaničnike Nemačke demokratske republike (NDR) da prepoznaju istorijski trenutak i promijene kurs, a mnogima će ostati u sjećanju kao čovjek koji je 30. septembra 1989. s balkona zapadnonjemačke ambasade u Pragu prenio poruku izbjeglicama iz NDR-a da smiju da dođu u Saveznu Republiku Njemačku (SRN).„Imao sam u maju srčani udar, velike srčane smetnje, u normalnim okolnostima ne bih posle Njujorka nikako otputovao u Prag, ali to je bila jedna od onih situacija u kojima dobijete neku nadljudsku snagu. Ja sam tamo morao da odem“, ispričao je na dodjeli nagrade „Franje Basića“ istorijske događaje te 1989. iz njegove perspektive.
Na pitanje zašto se jedan tako veliki političar, u vremenu u kojem su se događale velike stvari, tako jako založio za malu Hrvatsku i njenu nezavisnost, Genšer je odgovorio: „Za mene je rat bio nedopustivo sredstvo u politici. Ono što se događalo u bivšoj Jugoslaviji
za mene je bilo jednostavno neprihvatljivo i ja sam bio uvjeren da će internacionalizacija tog problema donijeti mir i okončati ratna zbivanja.“
I danas bi napravio isto: Genšer je svih ovih godina nakon hrvatskog osamostaljena, i u Njemačkoj i u inostranstvu bio suočen s glasnim kritikama zbog preranog priznanja Hrvatske. Šta više, nije bilo baš malo onih koji su tvrdili da je upravo taj korak povećao napetosti na prostoru bivše Jugoslavije i da rata možda ne bi ni bilo da se s priznajem sačekalo. Bivši njemački šef diplomatije ne oklijeva ni sekundu kada kaže da bi i danas, gotovo 20 godina kasnije, napravio isto i da ni u jednom trenutku nije posumnjao da je to bila prava odluka.
„Ti glasovi su sve tiši, to su bili glasovi zadrtih ljudi. Ima nešto u čemu su kratke noge, a to je laž. Priznanje se dogodilo u decembru 1991. i ono je značilo kraj rata, a ne početak - to je bio korak koji je donio mir, i oni koji tvrde da prije toga nije bilo rata, negiraju činjenicu da je ’takozvana jugoslavenska' vojska’ umarširala u Hrvatsku sa svim posljedicama koje je to sa sobom donijelo. A s takvim kritikama čovjek mora da se nosi. Naravno da ima mnogo ljudi koji su vjerovali da je ona Jugoslavija bila jedna varijanta trećeg puta - i kao društveno-politički model - ali ja to nisam nikada tako vidio, iako sam cijenio ulogu koju je odigrala Jugoslavija s Titom kao nesvrstana zemlja“, kaže Genšer.
Hrvatska je opravdala povjerenje koje joj je pokazano: Njemačka nije priznala Hrvatsku u samovoljnom činu, tvrdi danas odlučno Hans-Ditrih Genšer, već je to bila politička volja Evrope za poštovanjem prava na samoodredjeljenje i taj liberal nikada nije vidio u tome ništa sporno. I nagrada „Franje Basića“ mu je, kaže, važna, jer je ona dokaz da je ono što je napravio pre 20 godina bilo ispravno i da je Hrvatska, koja se trenutno nalazi u ciljnoj ravnini za ulazak u Evropsku uniju, opravdala povjerenje koje joj je „dato na kredit“.
Kada ga čovjek sluša kako iznosi argumente, postaje mu jasno kako je taj političar mogao 23 godine da ostane ministar u njemačkoj vladi i to kod tri kancelara. „Ali ne i ispod njih“, ispravio je Hans-Ditrih Genšer voditelja diskusije na svečanoj dodjeli nagrade „Frane Basića“ u Bonu. Zvuči šaljivo, ali vjerovatno da u toj doskočici ima puno istine.
Radio Dojče vele
