Provokacija, čak i kada je dio umjetničkog performansa, u sebi ne sadrži skoro ništa pozitivno. Pogotovu to nijesu provokacije koje nose dio skrivenih, prijetvornih namjera, a cilj im je uniženje, vrijeđanje ili dominacija nad nekim. Kada su u pitanju države ili narodi, situacija je puno složenija. Provokacije se umotavaju u neke oblande, uz obilno korišćenje propagandne mašinerije. O provokacijama, podmetačinama i lažnim optužbama, koje se vrlo često od zvanične Srbije upućuju ka Crnoj Gori, detaljno i argumentovano je 1961. godine pisao potpukovnik Jevto A. Ružić, u svojoj knjizi Crna Gora u danima krize, krajem 1915. i početkom 1916. godine i posle rata, U Spomen borcima crnogorske vojske koji u ratovima od 1912. do 1913. godine padoše na bojnim poljima od Bregalnice do Romanije i od Skadra do planine Javora.
Od perioda kojim se u knjizi bavi prošlo je više od sto godina, a da se ništa promijenilo nije. Naprotiv, śedoci smo da je postalo još ogoljenije i drastičnije. Često smo pisali o teškim i tragičnim danima po Crnu Goru nakon Prvog svjetskog rata. Uz pogrome i brisanje države i svih njenih obilježja, provlačile su se provokativne izmišljotine, pod navodnim humorom i prikazivanje Crnogoraca kao nekoga kome sve pada s neba i koga izdržava „milostiva vlada“, koja odvaja od svoga naroda da bi ih nahranila. Taj „duhoviti“ arsenal i do danas je ostao u upotrebi, pa su skoro kao stereotip o „lijenim“ Crnogorcima ostale priče o velikom broju uživalaca penzija, nezasluženih, koje „strašno“ opterećuju državnu kasu novouspostavljene Kraljevine.
Istina je, naravno, bila sasvim drugačija. Prvo, opljačkana je crnogorska ratna odšteta, jer Crna Gora od ukupne sume koja joj je bila određena nije dobila ni 2,5 odsto! Što se tiče razvoja, uz glavni investicioni poduhvat koji je bio izgradnja žandarmerijskih stanica, u Crnu Goru je ulagano samo 20 dinara po glavi stanovnika. Kao poređenje navodima da je u isto vrijeme u Sloveniju ulagano 2.800 dinara po glavi stanovnika. Nije bilo u prvih desetak godina iza rata ulaganja u gradnju puteva, bolnica, škola. Za viceve o ljenosti služilo je odbijanje Crnogoraca da preuzmu zaraženi kukuruz itd. Za penzije se tvrdilo da ih je previše, uz veliki broj lažnih. U stvari, „pouzdano možemo reći da čisto crnogorskih pensionera (ne jugoslovenskih) u Crnoj Gori nema više od 1.800..., te je sasvim neozbiljno pominjati crnogorske pensije kao nekakav težak izdatak iz državne kase, kada je taj pensioni budžet pet puta manji od pensionog budžeta Beogradske opštine“.
Uz ukratko navedene pojedine pojave, Jevto A. Ružić posebno je bio ogorčen bagatelisanjem crnogorske vojske i žrtava koje su podnijeli u ratnim operacijama tokom balkanskih (uzaludnih i besmislenih) i Prvog svjetskog rata. Njegove kritike i analize imaju posebnu težinu. On je pravi primjer časnog oficira, koji nepristrasno, bez obzira na svoja politička ili nacionalna ubjeđenja daje istinitu sliku. Smatrao je da je Otadžbina ostala i gluva i slijepa prema crnogorskim „svetim kostima“. Posebno su mu smetali oni koji su se nakon rata dokopali vrhova državne uprave i sa tih pozicija nastavili sa intrigama: „Oklevetali su im oružje, potcenili im prolivenu krv i živote i bagatelisali im borbene rezultate. I naporedo sa time, potstrekali su neupućene i nesavesne ljude da na razne načine ismeju i potcene život i običaje njihovog tako voljenog ognjišta. No, bolje da i o tome progovorim sa faktima.“
Crnogorski ratnici su nepravde doživjeli i prilikom nastavka službe u zajedničkoj vojsci Srba, Hrvata i Slovenaca. Tadašnji ministar vojske razvrstao je oficire u „naše“ i „novoprimljene“. Oficiri „naše vojske“ bili su samo oficiri iz ranije kraljevine Srbije, a u „novoprimljene“ su bili iz bivše austrougarske i crnogorske vojske.
Kao bolno pitanje Ružić smatra odnos nepoštovanja prema crnogorskim barjacima iz slavnih bitaka – u knjizi daje fotografije sa Taraboša i prilikom osvojenja Skadra, đe se vidi crnogorski krstaš barjak, koji danas tako iritira tzv. „oslobodioce“ i baštinike okupatorskih ideologija. Kako je srpskim barjacima odata pošta na najsvečaniji način, „baš onako kako i treba, na crnogorske barjake niko od merodavnih nije ni pažnju obratio.“
„Po nepisanim propisima, ali po tradiciji, u borbi razvijeni barjaci bi se lepršali u prvim borbenim redovima… I zar je onda čudo, što je samo prilikom napada na položaj Dečić, u početku Prvog balkanskog rata, pod bataljonskim barjakom spuškog bataljona palo jedanaest bratstvenika junačke kuće Pulevića. Ili, što je na Božić 1916. na Mojkovcu palo sedam barjaktara. Pravda je zahtijevala da se tim izrešetanim barjacima, znamenjima crnogorskog viteštva, oda poštovanje. Da se ti barjaci sahrane pored Njegoševog večnog boravka (na Lovćenu). I da se istovremeno, na maloj spomen ploči uklešu imena svih barjaktara koji su pali na bojnim poljima.“
Za autore određenih kleveta označio je pisca Srpske Trilogije Stevana Jakovljevića i istoričara dr Vladimira Ćorovića. Uz njih je apostrofirao i Petra Pešića, koji je komandovao crnogorskom vojskom vodeći je u poraz i Branislava Nušića, koji je svojim pamfletima doprinosio narušavanju ugleda Crnogoraca: „Tendencija je očigledna: da se nađe razloga za kršenje datog obećanja o ravnopravnosti Crne Gore i Srbije u zajedničkoj kući. Radi toga je bilo potrebno da se ospore žrtve i rezultati koje je crnogorska vojska podnela i postigla u tome ratu, i što je unela kao svoj kapital u zajednicu. I da se, istovremeno, na tradicionalno crnogorsko junaštvo navuku gusti oblaci sumnje. No, to se nije moglo postići objektivnom ocjenom događaja. Jer su Crnogorci na svim frontovima i u svim bojevima vodili borbe protiv jačih neprijateljskih snaga. Uvek!“
Ružić zaključuje da je riječ o neshvatljivoj mržnji i odijumu prema Crnogorcima, koji su i u najtežim trenucima ostajali vjerni sebi i svojim svijetlim tradicijama, što je drugima manjkalo: „Nastojalo se, kao po kakvom teškom amanetu, da se sačuva tretman prema Crnogorcima iz Pešić-Ćorović-Jakovljevićeve ere. Ako bi neki od Crnogoraca podigao glas u znak protesta protivu koje od uvreda odmah bi ga dočekao: ne nanosi štetu opštoj stvari. Dakle, kada se Crnogorac vređa, kada se kleveta, niko do sada za proteklih 40 godina, ne reče da to nagriza bratstvo i slogu, ali, zato kad Crnogorac brani obraz svoga kraja i to sa istinom, e, to se odmah uzimalo u podozrenje kao crnogorski separatizam ili antisrbijanizam!
Ta pusta mržnja, najveći ljudski porok, u retkim prilikama i od vrlo malog procenta ljudi se zadržava na granici dozvoljenog i nedozvoljenog. Kod slabića uvek pređe u oblast nedozvoljenog.“
