Da li ste nekada razmišljali o suncu kao političkom faktoru, a ne samo kao o izvoru svjetlosti i toplote? Nekada, prije Hrista, sunce je bilo Bog. A za stanovnike Ognjene zemlje božije oko i izvor božijeg vida. Sunce nas i danas i pored satelitskog GPS navođenja orijentiše u dnevnosti i od ključnog je značaja za naše poimanje vremena kao jedinstvenog pokreta. A crnogorski turizam i dobar dio ekonomije zavise od tih par ljetnjih mjeseci intenzivnog sunčevog zračenja. Ali koliko je dnevne politike pod neposrednim uticajem tog zlatnog kruga na nebu, o tome rijetko kada razmišljamo, baš zato što ono što je najočiglednije, obično, najradije prvo smećemo s uma.
Izvjesno je, međutim, da pitanje naših obzira prema onome što je dozvoljeno i dozvoljivo, kao i naše poimanje morala i discipline mijenja svoj smisao što je čovjek bliže Ekvatoru a sunčev uticaj primjetniji. Slika isijavanja upekle zvijezde, kriva ljudskog horizonta ispod nje, ali i težina svjetonazora pod njenim fatamorganičnim i narkoleptičnim uticajima, dužine sjenki i izrazi lica, vrsta hoda žena i muškaraca opterećenih omorinom, sam ljudski stav, zavisnost od životinja, suša, kiša i monsuna, širenje pustinja kao sunčanice pijeska, i način provođenja dana, fijaka, letargija i melanholija hlada i hladovina i tjelesna strast kao ultimativni politički gest iz čistog očaja i nedostatka smisla - sve to je sastavni dio tog sunčevog gambita. Dugo je, zapravo, bilo rasprostranjeno uvjerenje da pod uticajem sunca slabe skrupule i stege i da sama toplota kao takva vodi stanju opijenosti i olakšava lascivnost. Naširoko su dokumentovane priče mornara iz tropskih krajeva, njihovih putešestvija i avantura, u gnjilim lukama kolonijalne robe i robovlasničkog trafikinga gdje su opijati bili jeftini, regulativa labava, a gola koža u svakom sjenovitijem dovratku lako dostupna. Na primjer, francuska ekspedicija u Senegal iz 1816, čiji će kasniji brodolom poslužiti Theodore Gericaultu kao faktografski predložak za grandioznu sliku „Splav Meduze“, zaticala je lokalne žene iz Saint Croix polugole, kako sa pragova kuća dozivaju mornare i pored ljubomore svojih muževa. A i dan danas ćete, ako se malo pažljivije zagledate kroz svijetle zavjese od zasljepljujućeg sunca, vidjeti na kubanskim plažama tropskog socijalističkog raja tamnopute djevojčice, pa i dječake, na rubu punoljetstva kako sugestivno plaze svoje male jezike prema bijelim strancima simulirajući falacio.
Ovi transnacionalni došljaci iz zvučnih daljina koruptivnog bogatstva, koji prate sunce da bi udovoljili svojim najnižim nagonima, simbolički, kao da svaki put iznova kada dođu u dodir sa nevinom autohtonošću Trećega svijeta oličavaju rodonačelnika solarnog kulta nezajažljive pohare, španskog konkvistadora Herman Cortesa, koji je osvojio Meksiko, ali ga je isto tako pretvorio u rudnik zlata, pijacu jeftine radne snage i tropski bordel a sve pod firmom i u sjenci raspeća Hrista spasitelja. Ali, gdje je tu pornografija, pitaćete me? Pa, reći ću vam odmah.
POGLED NA SVIJET
Pornografija je već u vašoj nestrpljivosti, i napadnoj želji da odmah dobijete na tanjiru odgovor na postavljeno pitanje. Vaše odbijanje moje verbalne predigre u tekstu koji pišem za vas je pornografski čin par excellence. Jer pornografija nije samo prizor nekog tamo seksa koji ima svrhu da u vama probudi najniže strasti. Pornografija je i način na koji gledate na stvari, ona je pitanje percepije i stvarnosti same. Želja za „ogoljenim“ odgovorima kao i težnja za instant rješenjima ne samo u krevetu nego i drugdje, kao i nedostatak okolišenja u nastupu i pristupu, taj ulazak u stvar kao takvu i kakva nam se čini da jeste, ona mikro kamera na vrhu penisa koji prodire u vaginu i te kako, zapravo, pogoduje našoj globalizovanoj kulturi bez daha i sve objesnijem mikro-menadžmentu naše dnevnosti, kao i liberalano-kapitalističkoj dogmi presipanja šupljeg u prazno. Jer, pred pornografskim slikama svijest ostaje bez svoje samosvjesti a glas bez teksta. A u spektaklu obscenog širenja libidalne energije, isto tako, isijava jedno crno sunce u fetišiziranom oku običnog gledaoca, koji gubeći time vezu sa širom stvarnošću postaje neka vrsta konzumentske rupe bez dna. Ali, gdje sam ono stao? Ah, da, kod tropske obale pod kolonijalnim suncem.
Ako je to sunce na dalekim obalama još netaknutih resursa i jedva prikrivenih egzotičnih bogatstava mamilo bijele lovce na sreću, došljake sa brodova i iz sjenki topova da svoj nemoral pretvore u vrstu normativnog čina poslovne strategije, afirmišući sebe kroz poništavanje onoga drugog, onda je to isto svemoćno sunce u Crnoj Gori, zapravo, imalo obrnuti efekat. U brdima, ono je samo jačalo ekstremizam crnogorskih moralnih skrupula, vitešku askezu i osjećanje nedodirljivog, surovog subjektiviteta naspram onoga što Arsa Pajević u svom putopisu naziva ,,...surim morem od kamenja“. To suro more od kamenja je bila prirodna pozornica crnogorske neosvojivosti, ekstremne samobitnosti i slobodarskog duha urođenog antikolonijalizma. I baš se ta dva morala, onaj ogoljujuće kolonizatorski, i onaj antikolonijalni, tvrdi i brđanski, kao i dvije politike sunca, ona pornografski pacifikujuća i ona erotski violentna sučeljavaju u komediji manira Živka Nikolića „Ljepota poroka“ (1987). I sada ćete, znam, da skočite kao opareni i da bacite, u onom metaforičnom smislu, drvlje i kamenje na Živka kao na anti-Crnogorca i jeftinog erotomana provincijalne fascinacije ženskim oblinama. I nešto od toga je možda i djelimično tačno. Ali niko nije slikao žene kao Živko. Niti će. Njegova kamera kao da opsesivno traži ultimativni ženski oblik, i jeste oblinu, odnosno, onu ljepotu koja će spasiti svijet. Živko, zapravo, ima to čulno, slikarsko oko za teksturu, za pokret i za formu. Ali „Ljepota poroka“ je, prije svega, komedija morala u onom najljepšem, molijerovskom smislu te riječi, koja počinje kao da je američki vestern.
OJ, ŽENO
Čovjek-brđanin na konju jaše preko golih i opasnih vrleti do jedne druge opasnije golotinje, one njegove žene u noći. Prve replike izgovorene u filmu tako su „ženo, oj, ženo! i upućene su ka osvijetljenom prozoru kamene čatrlje. Ali, u stvari, i ka konjanikovoj supruzi koja je tu, negdje, varala muža u toplom sijenu i u dubini sjenki i zato se ne vidi u kadru baš zato što je uskoro više neće biti ni na filmu. Konjanik će, pošto je jednim pogledom sagledao razmjere učinjene štete i dubinu ženinog grijeha, popušiti cigaretu kraj domaćinskog ognjišta i onda će tu svoju grešnicu sa izlaskom sunca odvesti negdje na neki planinski vrh. Žena pri tom ćuti, prihvatajući svoju sudbinu bez kukanja ili riječi i prati svoga čovjeka kao slijepa. A on, popevši se nebu pod oblake, pošto se prekrsti jednom, lišava života svoju životnu saputnicu jednim udarcem malja pravo u glavu. Ovaj ritualni čin primitivnog zakona jačeg nad ženskom seksualnošću i njenim bićem je identitetska nulta tačka kroz koju cijela zajednica mora da prođe da bi ostala zajednicom. Tako će se identična scena ponoviti na kraju filma. Samo će, ovoga puta, konjanik koga je tumačio Miodrag Krstović zamijeniti mjesta sa glavnim junakom filma koga igra Mima Karadžić, a nevjernu ženu, koju na početku sjajno tumači Vesna Pećanac, još maestralnije će reprezentovati Mira Furlan, kao ultimativna žrtva nevolja sa muškim rodom. Između ta dva ritualna ubistva po gorskim vrletima odigraće se ona „ljepota poroka“ iz naslova filma.
Ali, i crnogorski prostor će se, isto tako, ideološki podijeliti kroz taj čin libidalnog transfera između dvije smrti, na dvije suprotstavljene geografije. Tamo gore, visoko i visočije, nebu pod oblake, gdje izlazi sunce smrti i života u materijalnoj oskudici i religioznoj askezi, je Crna Gora. Dok je prostor opaljen suncem, dolje, u fluidnom zelenilu Bokokotorskog zaliva, Montenegro, odnosno ono tamo bijelo i daleko, gdje je asfalt bog, a moralne stege slabe u oazama instant hedonizma za strane turiste. Montenegro je, zapravo, u „Ljepoti poroka“ drugo ime za sunovrat crnogorskog identitetskog subjektiviteta u opšte mjesto folklorne personifikacije poželjnog mesa. Susret Mire Furlan sa parom francuskih putujućih nudista, Ines Kotman i Alain Noury, koji posjećuju nudističku koloniju tog Montenegra oslobođenog tradicionalnih stega, postaće izvor neslućenog čulnog samootkrića mlade Crnogorke, ali i razlog za njenu kasniju nasilnu smrt. Dok ugostiteljski objekat na pjeni od mora, u kome je nudizam dio paketa turističke ponude i koji vodi čudni LGBT+ kapo u liku brkate muškobanje u tumačenju Mire Banjac, i gdje je svaka ljepota poroka ne samo moguća nego i poželjna, je džinovska šarena laža i loša imitacija vrta zadovoljstva. Taj lažni vrt je moguć, u stvari, samo do ondje dok je okružen bodljikavim žicama i dok ga čuvaju uniformisani ljudi spremni da pucaju iz vatrenog oružja na ljubomorne lokalce koji iz čestara i plićaka dozivaju svoje žene odbjegle „neprijatelju“.
Ono što time Živko Nikolić pokazuje i gdje njegova molijerovska vizija postaje crno-humorno vizionarska, je baš to mjesto traumatičnog prelaza iz jednog u drugo. Linija razdvajanja Crne Gore i Montenegra je neuralgična tačka koja demonstrativno pokazuje da će postojbina Njegoševa morati, da bi opstala u svijetu i da bi sačuvala privid prosperiteta, da se prodaje i ogoljava dio po dio, komad po komad, na malo i veliko. A da će razvoj ekonomije sa liberalnim vrijednostima neizbježno voditi i jednoj vrsti postkolonijalnog neo-kolonijalizma samo sa hedonističkim licem, gdje će svaka pornografija i te kako biti moguća, samo erotike više neće biti.
