Kad od tvrde gume i drveta napraviš praćku, postaviš metu, početnička sreća uradi svoje pa pogodiš pravo u centar mete, ambicije porastu, osiliš u sekundi, sada više ne želiš samo da pogodiš u metu, već i da nadmašiš samog sebe, da utvrdiš svoju moć, sada već želiš metu i da probiješ, natežeš gumu sve jače i jače, spremaš se za pucanj, ali misliš može još, pa je još više nategneš do sopstvenog oka, guma pukne snažno i opali te po licu, peckalica umjesto metu pogodi oko, e to je ekstremizam kojeg uvijek pobijedi ako ne logika i razum, ono zakon sile, pardon fizike.
Naša zemlja je zbir prirodnih ekstrema, kod nas je moguće da si u stotinjak kilometara na skoro 3000 metara nadmorske visine, kao i 50 metara ispod nivoa mora. Ekstremno dubok, najdublji u Evropi a drugi u svijetu kanjon je Tare, uz njega je tu najviši mauzolej na svijetu, i baš kod nas se nalazi rijeka koja prkosi nauci i logici i jedina na planeti koja teče i suprotno - ekstremno uzvodno, ekstreman broj plaža, ekstremna dužina jedne, ekstremno baštinjenje raznih kultura i ekstremno ulaganje truda da se sve ovo poništi. Ekstremno postaje kolektivno šizofreno, ali ne brinite, sve je u redu, pitanje je samo trenutka kada će zakon fizike učinjeti svoje.
Od oslobodioca do izdajnika, od vjere do nevjere linije su tanke, a ako počivaju na zabludama onda si ekstremna budala kojoj ni fizika ne pomaže.
Kao izraz ekstremizam označava djela i ideologije koje izlaze iz društveno prihvatljivih okvira, posebno zanimljive su one iz moralnih razloga. Politički ekstremizam poznajemo po pojmovima ekstremna ljevica ili desnica, najzanimljiviji je vjerski fundamentalizam, a gotovo po pravilu oni koji slijede ovu ideologiju ili pokret sebe nikada ne nazivaju ekstremistima, često koriste riječ radikali ili radikalne promjene, kako bi izvršili blagu zamjenu teza, no, situacija je takva da je radikalizam samo eufemizam za ekstremizam.
Nego, sve ovo je možda i komplikovano napisano ako uzmemo kao primjer našu svakodnevicu, ekstremizam je na svim kanalima od parlamentarnog do lokalnog, sakriven pod plaštom glume, vike, prenemaganja, mahanja ručicama, prijeteći prstom, praćeno uz mnogo lapsusa (lapsus linguae, lapsus memoriae, lapsus manus,...) koji su ništa drugo do slika neznanja, elementarne nepismenosti i nekulture u funkciji zla.
Kao što Danilo Kiš kaže u ,,Gorkom talogu iskustva“ - svaka totalitarna ideologija razara ljudskost, a istorijsko iskustvo poučava da čovjek u uslovima neslobode razvija radikalnije, egoističnije mehanizme za sprovođenje i očuvanje svojih interesa. U ljudima koji su prinuđeni da žive pod vladavinom totalitarnih sistema, kako navodi, razvijaju se kvaliteti i vrijednosti koji se bez pritiska ekstremnih situacija nikada ne bi razvili. Kiš dalje pojašnjava, to znači: određeni negativni i pozitivni kvaliteti vide se u punoj mjeri samo u uslovima ekstremnog pritiska.
Pa da zaključim sa Kišom koji dodaje da mi možemo poći od toga da naročito jaka forma tlačenja deformiše i na kraju ukida čovjekovu sposobnost za ljudskost - što je neđe i cilj naših ekstremista, ali kako i sam Kiš dodaje, kod nekih budi neslućene snage otpora, pobune. Dolazi do neke vrste ,,procesa hemijskog preobražaja“.
I tako se svakodnevno ona debela guma praćke sve više i više nateže, bijeli tragovi zatezanja na gumi se jače naziru, sve su dublji i izboraniji, ali može to još jače i bolje, zapinjanje do krajnjih granica izdržljivosti, meta je na nišanu u mislima već osvojena, probijena, i tek kad pomislite da ispalite projektil kao simbol konačne pobjede i njenog formalnog krunisanja, ne zaboravite na zakone prirode koji će učiniti svoje, a vi natežite što jače možete pa da vidimo koliko je potrebno zapeti da bi došlo do ,,procesa hemijskog preobražaja“ o kojima govori Kiš u Gorkom talogu iskustva.
