Rano ujutru, 13. jula (1941. prim. aut) u blizini Petrovca, napali smo kolonu karabinjera, a Miloš je odmah pao u oči svojom hrabrošću. Onima koji su strahovali što smo se sudarili sa jednom od sila Osovine na Balkanu, Franović bi odgovarao:
"Pa, pošli smo u rat, a ne u kolo. Krvarićemo i kuće će gorjeti, ali bez borbe nema slobode!".
Tim riječima je časopis ,,Front“, unazad nekoliko decenija, predstavio četnog ekonoma Miloša Franovića kroz riječi sjećanja narodnog heroja Marka Stanišića, ,,vječitog bombaša“. Naslov koji nosi ovaj tekst identičan je tome koji je objavio taj časopis.
Ovih dana obratio nam se Milošev sin Branko koji od 1959. godine živi u Vašingtonu. Nakon očeve pogibije, kao sinu palog borca dozvoljeno mu je da se preseli kod strica u Njujork.
"Jesam napustio Crnu Goru, ali ljubav prema domovini je ostala u meni zauvijek. Sa velikom žalošću gledam aktuelnu situaciju u Crnoj Gori gdje je velika podijeljenost na one koji bi dali sve za otadžbinu i one koji bi sve uništili, da im se pruži prilika", kaže za Pobjedu Branko Franović koji je imao tri godine kad mu je otac poginuo.
Pogibija na Zelengori
Miloš je poginuo na Zelengori, a Branko kaže da je žalosno što porodica nikad nije saznala đe je sahranjen. Teško im je što ne mogu da zapale svijeću na grobu svog slavnog pretka, pa ponos i utjehu nalaze u požutjelim stranicama koje svjedoče o njegovoj hrabrosti, snažnom karakteru, ali i skromnosti.
"Kad smo se sudarili s Nijemcima, 13. juna 1943. i tukli se prsa u prsa, komandant je naredio da razvijem brigadnu zastavu. A, to se rijetko događalo. Samo u najžešćim bitkama proleterska zastava je razvijena. Koplje zastave zakačio sam za opasač i automatom tukao", kazao je Stanišić za ,,Front“.
"Nagari, Marko – čuh mog Franu. Zastava se vijorila, proleteri su jurišali".
Miloš istrča daleko naprijed u susret Nijemcima. Tukao ih je kundakom i bajonetom, kako je stigao, a činilo se da je grudima krčio put svojim drugovima.
,,Naprijed, drugo... “ i pade presječen rafalom neprijateljevog puškomitraljeza. To je bilo naše posljednje viđenje – ostalo je zapisano svjedočenje narodnog heroja Marka Stanišića, pukovnika JNA u penziji.
Druženje od djetinjstva
Stanišić je za ,,Front“ ispričao da je Miloš bio njegov drug iz djetinjstva, iz sela Reževića.
"E, Marko, alal ti vjera! Ti si osvetio našeg Nika Anđusa – sa suznim očima čestitao mi je Miloš, dao tri-četiri kocke šećera i donio pozdrave drugova".
I u toj prilici Miloš se sjetio Nika Anđusa, jednog od organizatora ustanka u našem kraju u novembru 1941. Okružni komitet KPJ za Cetinje zatražio je dobrovoljce za partizanske jedinice koje bi se borile širom Jugoslavije, objavljeno je u ,,Frontu“.
"Među pedesetak drugova našli smo se Miloš Franović i ja. Na rastanku nam je Anđus održao kratki govor. Rekao je da očekuje od nas da i u novoj sredini pokažemo od davnina poznatu bokeljsko-paštrovsku hrabrost. Ubrzo smo stigli u Rudo, u Prvu proletersku i za ovih šest-sedam mjeseci nijesmo se osramotil"i.
"Tebi je lakše, Marko. Bombaš si, svud si prvi, a što ću ja kao ekonom i ovako kratkovid?"
"Nijesi u pravu, Miloše. Pamte se tvoji podvizi kada smo napadali Talijane zabarikadirane u manastiru u Reževićima. A što tek da kažemo za Bitku na Pljevljima"...
I stvarno, još pred ustanak, kada je Niko Vuković, naš sekretar partijske ćelije, govorio da ozbiljno računamo na simpatizere Partije, spomenuo je i Miloša Franovića.
"Miloš će nam sigurno pomoći. Taj će se hrabro boriti, vidjećete!"
Tako je i bilo. Kod kuće je ostavio ženu, majku, sestru i jedinog sina Branka i pošao u ustanak zajedno sa Medigovićima, Vukovićima i drugim familijama...
Stanišić je takođe za ,,Front“ ispričao da su i u teškoj Bici na Pljevljima opet bili zajedno u četvrtoj četi.
"Između kasarne, oficirskog doma i jednog magacina, Talijani su nas pustili da priđemo sasvim blizu, pa su odjednom upalili svjetla i odasvud nas, nezaštićene na ulici, zasuli ubitačnom vatrom".
"Gađajte u sijalice, drugovi", prvi se oglasi Miloš.
Daleko iza ponoći, kad je pao smrtno pogođen komandir čete Milenko Medigović, Miloš je s bajonetom poletio na bunker.
"Nazad, Franoviću, poginućeš", viknu komesar čete Niko Vuković, pa i on pogibe.
Miloš je, međutim, već uspio da ubaci „kragujevku“ u bunker i talijanski mitraljez je ućutao. A rano, u zoru, opet je nastao pakao. Udaljeni od neprijatelja pedesetak metara, nijesmo smjeli čekati da svane.
Ponovo je Miloš, s dvije bombe, prokrčio put i kroz park se probio do kasarne i odatle štitio povlačenje ostalih drugova. Tih dana palo je 14 Bokelja i Paštrovića, a 21 ranjen.
"Drugovi Primorci, ako nam je do obraza, dužni smo da ih osvetimo", govorio je Miloš i na djelu dokazivao kako se valja boriti i prije i sada u Prvoj proleterskoj.
Svjedočanstvo o hrabrosti
Stanišić je za ,,Front“ svjedočio kako je, kad su prelazili Igman u januaru 1942, Pero Ćetković, komandant bataljona, upozorio na opasnosti od smrzavanja. Iako Primorac, Miloš se dobro snalazio na maršu preko ledenog Igmana. Trčao je od druga do druga koji su pokazivali znake klonulosti i smrzavanja, bodrio ih je i masirao.
"Kakvo mi je lice, Frano?", upita ga Milan Zenović i pade od umora.
"Normalno, Milane, zarumenio si se kao djevojka! A nije, bio je bijel kao cigaret-papir. Poslije masiranja, Miloš je Milana uprtio na leđa i teškom mukom ga nosio".
I u borbi protiv četnika, kod Foče, Miloš je bio hrabar, a zarobljenicima, prisilno mobilisanim četnicima, vatreno se obraćao da ne služe neprijatelju.
Dok su Marko i Miloš sjedjeli u brigadnoj ambulanti i sjećali se prošlosti, Miloš je sjetno rekao:
"Kakav sam ti ja borac, Marko, kad kao ekonom čete moram da brinem o hrani? Sad sam pravi pozadinac!"
"Dobro, Frano, a što je bilo prije mjesec na Sinjajevini, na Večerinovcu, kad su četnici doveli Talijane i kad su uletjeli među nas... Niko nije napravio podvig kao ti!"
"Nije to ništa!"
"Kako nije ništa? Jesi li jurnuo na Talijana, uhvatio ga za usijanu cijev puškomitraljeza, oteo ga i pobio poslugu... Sve su ti ruke izgorjele, još ti rane nijesu zarasle".
Prijem u Partiju
A kada sam izašao iz brigadne ambulante, kada mi je rana na nozi prezdravila, negdje krajem jula 1942, kod sela Jelašica, ispod Vranjice, sazvaše partijski sastanak.
"Marko, zovi Miloša Franovića, neka i on prisustvuje – reče mi Đuro Lončarević, naš sekretar ćelije".
Čini mi se da se rijetko ko kao Frano radovao na sastanku u planini, u hladu stoljetnih drveta.
"Hvala vam, drugovi!"
Miloš je bio zbunjen i radostan, a ja sam mu među prvima čestitao prijem u Partiju.
"Znaš, Marko, prosto nijesam vjerovao da ću to zaslužiti. Tek sada vidim koliko je to velika stvar".
Vrijeme je prolazilo, a ekonom Miloš Franović ostao je isti — izuzetno hrabar i tih. Prošle su mnoge bitke, prošla je i Neretva, kad jednog dana Savo Burić pozva Miloša:
"Red bi bio, Frane, da i ti postaneš rukovodilac, svi su napredovali, samo ti..."
"Neka, druže komandante, ja želim ostati borac i ništa više, Miloš je ostao uporan".
A na Treskavici je ostavio svoje kuvare i pošao na juriš, iako ga je Špiro Špadijer zadržavao. I kad smo forsirali hladnu Drinu, među 40 najboljih plivača, kao dobrovoljac, našao se i Miloš Franović.
"Zar ja, Primorac, pa da odustanem!"
I kada smo prelazili nabujali Lim bio je među prvima. Pa na Zlatnom boru upade među Nijemce i iz borbe iznese poginulog Vuju Zogovića, zamjenika komandira čete.
Kobni 13. jun 1943.
Onda je došlo do borbi na prevojima Zelengore i sudara sa Njemcima, tog kobnog 13. juna 1943. Znali su da po cijenu života moraju obezbijediti prolaz ranjenicima i Vrhovnom štabu. Na Ljubinom grobu zauvijek je ostalo 27 proletera, a 13 je preživjelo… Ostalo je zapisano da su proleteri izginuli, Njemci nijesu prošli, a partizani su probili obruč. Krvava ratna vremena pamte da su ,,dva dana gorjeli nebo i zemlja“, da je bila borba prsa u prsa, da su Njemci imali jače oružje, a partizani hrabrije srce...
Druga četa Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade poslala je posljednju poruku Vrhovnom štabu: ,,Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu nema više živih proletera“. Ostala je za vječnost poruka boraca sa Ljubinog groba, ali i rečenica s kraja teksta iz davno požutjelih stranica ,,Fronta“:
"Ni dan-danas se ne zna za grob Miloša Franovića, ali je sigurno da leži u srcima saboraca!"
Učesnik Igmanskog marša, bitaka na Pljevljima, Neretvi, Zelengori...
U spomen-knjizi poginulih boraca i žrtava fašističkog terora Opštine Budva pod naslovom ,,Pali za slobodu 1941 – 1945.“ navodi se da je Miloš Lukin Franović rođen 1907. godine u Katunu Reževići kod Petrovca, da je bio zemljoradnik i radnik. Potiče iz seljačke porodice, život u djetinjstvu mu je bio otežan velikom oskudicom, naročito u toku Prvog svjetskog rata.
U Trinaestojulskom ustanku bio je među ustanicima sa puškom u ruci, spreman da se bori u svim uslovima, u svakom kraju zemlje, na poziv i pod vođstvom Partije. Ostala je zapamćena njegova hrabrost u akcijama protiv Italijana na području Reževića. Poslije julskog ustanka, ostao je u ilegali i požrtvovano je izvršavao sve zadatke.
"Sredinom novembra 1941. godine jedan je od 47 odlučnih boraca iz našeg kraja koji dobrovoljno stupaju u Lovćenski bataljon Crnogorskog odreda za operacije u Sandžaku, i u sastavu Primorsko-sokolske čete učestvuje u slavnoj borbi protiv Italijana na Pljevljima 1. decembra 1941. godine. Poslije Pljevaljske bitke učestvuje u borbama u Sandžaku, a zatim 22. decembra u Rudom stupa u redove legendarne Prve proleterske brigade. Kao borac Druge čete Prvog crnogorskog (Lovćenskog) bataljona proći će dio slavnog puta brigade".
Potvrđivao se i kalio u mnogim teškim borbama protiv ustaša i četnika, Njemaca i Italijana u Bosni, Dalmaciji, Crnoj Gori. Prošao je čuveni Igmanski marš i Neretvu, boreći se svugdje hrabro i odlučno. Član KPJ postao je 1942. godine.
"Hrabri i prekaljeni ratnik Miloš Franović poginuo je u pobjedničkom jurišu Prvog crnogorskog bataljona na Balinovcu, Zelengora, 13. juna 1943. godine", navodi se u knjizi ,,Pali za slobodu“ koju je budvanski odbor SUBNOR-a Crne Gore poklonio Miloševom sinu Branku Franoviću 1984. godine.
