Teško je tvrditi šta duže traje: bandoglavo najavljivanje raspada Bosne i Hercegovine od strane lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, ili prognoziranje njegovog, samo što nije (ras)pada.
Naravno, ovo drugo prognoziranje podrazumijeva i pitanje: Ko će Dodika zamijeniti. Saberi, oduzmi, tipuje se na na lidera Srpske demokratske stranke, Mirka Šarovića.
Onima koji ovih dana slikom prate kretanje patrijarha Porfirija po regionu, Šarovića je zgodno baš tako predstaviti. Snimljen je u Sarajevu, na svečanom prijemu, dok objema rukama drži Porfirijevu ruku, pognut je skoro pod uglom od 90 stepeni. Usne samo što ruku nisu dotakle ali pogled prepun miline iz donjeg ugla sa Porfirijevim pogledom se ipak uspijeva sresti. Dodik? Slična poza, ali druga, tačnije-neurbana lokacija. Jahorina.
Dodik je Porfirija dočekao u dijelu one administrativno-teritorijalne cjeline koja se inicijalno prozvala Srpsko Sarajevo i čiji je prvi čovjek krajem rata bio upravo Mirko Šarović. Srpsko Sarajevo je bilo jedan od sedam kapitalnih ratnih ciljeva Srpske demokratske stranke čiji je Šarović član od osnivanja. Notorna je činjenica da je većina lidera ove stranke post festum optužena za ratne zločine. U međuvremenu Srpsko Sarajevo je odlukom Ustavnog suda BiH preimenovano u Istočno Sarajevo.
I Milorad Dodik ima ratnu političku prošlost. Poslanik je Skupštine Republike Srpske. No, početkom juna 1995., u italijanskoj Peruđi kao predsjednik nezavisne grupe poslanika sastaje se sa opozicionarima iz Sarajeva i Tuzle, u pokušaju uspostave mira. Sebe je tada opisao kao alternativu vladajućem, dakle Šarovićevom, SDS-u. Izjavljivao je je da su presude za počinjene ratne zločine potrebne, više nego bilo šta drugo, u funkciji stabilizacije mira.
Mirko Šarović stranačku karijeru ne prekida ni nakon rata, mada je SDS najmanje poželjan međunarodnoj zajednici koja postaje mjerodavna u postdejtonskoj BiH. Godine 1998. Šarović “na krilima stranke” postaje potpredsjednik a uskoro i predsjednik Republike Srpske. Kao entitetski predsjednik sa Vojislavom Koštunicom potpisuje 2001. godine Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama SRJ i Republike Srpske. Nakon što su protiv SDS lidera, Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić, podignute optužnice za ratne zločine, Šarović se čini kao najizgledniji stranački kandidat za funkciju člana Predsjedništva BiH. Izabran je, oktobra 2002. sa skoro 200 hiljada glasova.
A Dodik? Nakon one idilične Peruđe? Samo dva dana nakon potpisivanja primirja na bosanskohercegovačkim ratištima, 14. oktobra 1995. čelnik je sedam nezavisnih poslanika koji zahtijevaju da predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i komandant glavnog štaba vojske Ratko Mladić podnesu ostavke, odnosno da ih Skupština smijeni. Ime mu je počašćeno naslovom poglavlja knjige Richarda Holbrooka, kreatora Dejtonskog sporazuma: “1998 – I Milorad Dodik”. Opisan je kao nova generacija lidera u vrijeme kada “Karadžićev SDS prvi put od početka rata ne kontroliše Vladu”. Holbrook podsjeća da je Dodik objavio da će “poštovati Dejton i graditi multietničku Bosnu i Hercegovinu”. Septembra 2000., Dodik šalje otvoreno pismo predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću tražeći da ode. Dodik je poručio Miloševiću da niko kao on “od dolaska Srba na Balkan nije svom narodu nanio toliko jada, pustio toliko krvi, ogradio ga od cijelog svijeta…” Peruđa, dakle, ne popušta. Idila.
Milorad Dodik voli preuzeti mikrofon. A preferira harmoniku. Harmonikaša obavezno zakiti novčanicom
Predsjednikovanje Mirka Šarovića trajalo je, međutim, nepunu polovinu godine. S pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH smijenio ga je jedan od najagilnijih visokih predstavnika, Paddy Ashdown . Razlog: nezakonito poslovanja, tj. ilegalna isporuka oružja Iraku. A sad ono bitnije po zagovaranje razlike Dodika i Šarovića: Šarović je bio povezivan i sa mrežom podrške Radovanu Karadžiću i nalazio se na crnoj listi EU i SAD.
“Bosna i Hercegovina je za Srbe – nužno zlo. Srbi bi željeli da se pripoje Srbiji i Crnoj Gori” govorio je Šarović za medije 2005. Krajem novembra iste godine biće uhapšen zbog malverzacija u radu Privredne banke Istočno Sarajevo. U pritvoru, u Doboju, koji opisuje kao najgori zatvor u BiH, proveo je 11 mjeseci. Na kraju sudskog procesa je pravosnažno oslobođen krivice da bi nekoliko godina kasnije dobio oko sto hiljada konvertibilnih maraka odštete. Odlukom Visokog predstavnika Valentina Inzka, juna 2011. Šarović je pomilovan za sve ranije zabrane i tako se vratio u politički život. Opran, centrifugiran! Što je skoro pa redovna postratna BiH matrica u oba entiteta. 2013. godine opet je na listi Glavnog odbora Srpske demokratske stranke. Čak postaje ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa u Vijeću ministara BiH. Što se tiče Dodika, odnosno narastajućeg animoziteta, u jednom intervjuu je tvrdio da se Miloradu Dodiku sprema “sudbina slična mojoj”. Od tada je prošlo dobrih 12 godina. A sudbina još nikako da se odluči?
U međuvremenu raste politička harizma Milorada Dodika. Postaje dva puta zaredom premijer Republike Srpske a njegova partija krajem 2006. ubjedljivo je pobijedila na opštim izborima u BiH. U jednom razgovoru za televizijsku kuću iz Sarajeva, decembra 2007. priznao je genocid u Srebrenici. “To je presudio Sud u Hagu i to je neosporna pravna činjenica”.
Milorad Dodik je predsjednik Republike Srpske od 2010. do 2018. Važi za neprikosnovenu ličnost (kolokvijalno “Baja”) ovog BiH entiteta. Sve je prisutniji u federalnim medijima, ali najčešće povodom glasnih izjava o samostalnosti Republike Srpske te mogućnosti “mirnog razlaza” naroda u BiH. Spajanje Republike Srpske s Srbijom je dugoročni cilj bosanskih Srba, tvrdi. Povukao je sve svoje izjave o Srebrenici. “Nije bilo genocida” sada je decidan. Peruđa zaboravljena. Idila istekla.
Ni Mirko Šarović nije za podcijeniti. Postaje neka vrsta “umiljatog jagnjeta koje dvije majke sisa”. Sarajevski nedjeljnik Dani ga proglašava čovjekom koji je obilježio 2016. godinu u BiH. Iste ove godine u jednoj velikoj anketi ljudi iz privrede proglašen je “Najministrom u BiH”. Sarajevski Avaz ga uvrštava u galeriju “Ličnost dana”. Naslovljen je kao “Ministar za primjer”. Pojava, imidž, glas, ekspresija neodoljivo podsjećaju na slatkorječivog šefa sale koji pred gosta izlazi da zagladi “nesporazum” što su ih uzrokovali kuhar ili konobar.
A na drugoj “sisi”? 2019. godine izabran je za predsjednika SDS. Počinje sabirati mladi kadar u opozicioni tabor pa kada ovi istrče u adoraciji prema Mladiću, Karadžiću, kada negiraju crnogorsku naciju i tome slično, on i dalje ima imidž šefa sale i pomalo umorno se smješka. Đokonda na SDS način.
I evo nas u 2021. godini. Milorad Dodik je u nepovratnom sukobu sa međunarodnom zajednicom. Odbacio je odluku Visokog predstavnika o zabrani negiranja genocida, Ustavni sud smatra kriminalnom organizacijom…da ne nabrajam…sve ono što je bila, ah idilična Peruđa, sada je naizvrat.
Bez ambicije da prognoziram Dodikov (ras)pad, te eventualno uskakanje šefa sale, pardon … Šarovića, zaključit ću skicu njihovog razlikovanja na nivou metafore. Zasnovana je na dijelu njihove ličnosti koji nije direktno u funkciji politike. Dodika mediji često prikazuju kao domaćina koji se zna opustiti i poveseliti. Mora se priznati, muzički repertoar koji praktikuje nije nacionalno rigidan. Od crnogorskog Mandića i Kneževića, koji isključivo praktikuju “Veseli se srpski rode”, bi po tom pitanju i laki ukor mogao dobiti.
Milorad Dodik voli preuzeti mikrofon. A preferira harmoniku. Harmonikaša obavezno zakiti novčanicom. Čak je i na inostranom tlu (Turska, Slovenija) ispoljio ovaj “džentlmenski” gard .
A Mirko Šarović? U jednom opuštenijem intervjuu je izjavio: “Svirače častim, ali ne volim javno”. Ako ćemo pravo, treba ovo uzeti kao istinu. Kao zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara raspolagao je svojevremeno budžetom koji se može iskoristi “po nahođenju”. Novinari, ah ti zločesti novinari, su iščačkali da je Mirko Šarović svoje diskreciono pravo iskoristio tako što je 2000 maraka darovao Udruženju guslara. Da li Šarović zna guslati, nije poznato (“ne volim javno”). Dočim je slikom i tonom u historiju uknjiženo da je to bio instrument na kojem je njegov stranački kolega, Radovan Karadžić, volio i znao “zasvirati”.
Ali, da ne insistiramo zalud na razlikama. Pomoći će nam makar u parafrazi slikovita izjava patrijarha Porfirija koji je u Sabornom hramu sarajevskom služio doksologiju te poručio da različitosti nisu date da bi razdvajale već da budu, citiram Porfirija “odskočna daska koja baca jedne prema drugima u zagrljaj”!
