Huan Pablo Eskobar nikada nije spoznao ništa drugo do ljubavi prema ocu Pablu Eskobaru, koga su 1993. godine ubile vladine snage na krovu jedne zgrade u „prijestonici kokaina“, Medeljinu, kada je Huan Pablo imao 16 godina, piše Bob Turtlot za Rojters.
Dokumentarni film „Grijesi mog oca“ („Sins of My Father“) fascinirao je publiku na međunarodnom filmskom festivalu Sandens krajem januara, pričom o Huan Pablu i sinovima kolumbijskih političara koji nose breme onoga što su činili njihovi očevi. Huan Pablo, koji živi u Argentini pod pseudonimom Sebastijan Marokin, ne može da se vrati u svoju domovinu.
Nekada se javno zaklinjao da će osvetiti smrt oca ubijanjem porodica njegovih neprijatelja, ali danas kaže da samo želi oproštaj i mir. Ipak, Nikolas Entel, reditelj filma „Grijesi mog oca“, svjedoči da je u Kolumbiji malo je onih koji su voljni da čuju ove pokajničke riječi.
Lekcija o kolumbijskoj kulturi
- Politička i poslovna elita Kolumbije još nije spremna na ozbiljan razgovor o Pablu Eskobaru zbog njegovih veza sa političarima, poslovnim ljudima i svim centrima moći u Kolumbiji, koje nikada nisu istražene – objašnjava Entel.
Reditelj, porijeklom iz Argentine i nastanjen u Njujorku, kaže da je u Kolumbiji prodato oko 40.000 ulaznica za njegovo ostvarenje, što smatra značajnom brojkom. Prvi komentari bili su podijeljeni, ali je film onda javno napadnut u medijima i sklonjen sa repertoara. „Grijesi mog oca“ uskoro će biti u bioskopima Evrope, a za publiku u Sjedinjenim državama, film će prikazati kablovska televizija HBO. Biće to jedinstvena lekcija o kulturi ove južnoameričke države, koja dobija milijarde dolara pomoći od SAD, uglavnom u oružju, kako bi se, navodno, izborila sa trgovinom narkoticima.
Heroj običnog naroda
Film Nikolasa Entela počinje pričom o Eskobaru koji krade novac u igri „Monopol“, samo da bi osigurao pobjedu – protiv vlastite porodice. Zatim se opisuje njegov uspon, tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, do heroja običnog naroda. Novac je sticao podajom kokaina, ali je gradio kuće i fudbalske terene za siromašne radnike. Eskobar počinje da se bavi politikom i, do trenutka kada su rivali počeli javno da iznose njogove poslove sa drogom, moć narko-bosa je već uzela maha. Vladine snage su ga ubile 1993. godine, i Huan Pablo se zakleo da će ga osvetiti. Međutim, kada je njegov život ucijenjen na četiri miliona dolara, pobjegao je u Argentinu, promijenio ime, školovao se i, izgleda, odrekao se očevih (ne)djela.
Djeca opraštaju, ne i Kolumbija
Entel je rekao da ga je priča o Eskobaru i kako se danas Sebastijan Marokin nosi sa takvim bremenom, fascinirala, jer kombinuje rediteljevu opsesiju politikom i kulturom. Proveo je četiri godine u praćenju Marokina, od trenutka kada se pojavio u javnosti. Zatim je tražio načine da se poveže sa sinovima kolumbijskih političara koje su, kako se pretpostavlja, ubli narko-bosovi. Marokin i ostala djeca su, izgleda, spremni da oproste jedni drugima za ono što su učinili njihovi očevi. Ali, da li će se njihova zemlja ikada pomiriti sa Marokinom, ostaje otvoreno pitanje.- Kolumbija je zemlja gdje se nasilje prenosi sa generacije na generaciju: ako me ubiješ, moj brat će pokušati tebe da ubije – dodaje Entel.
Nada, ipak, postoji. Entel to ilustruje svojim radom: kada je počinjao da snima ovaj dokumentarac, izgledalo je nemoguće okupiti svu tu djecu u Kolumbiji, ali je to postalo – stvarnost.
Priredila: K. Jerkov
